Mate Bojanić 1906. je s Hvara otišao u Argentinu. Njegov praunuk Javier Jijena Sanchez istraživao je o Hrvatskoj i odlučio doći turistički. Ostao je i sada tu živi osam godinaOsim što je predivna, Hrvatska je, prije svega, sigurna zemlja.
U Argentini je rizično noću se vraćati pješice kući, to je svuda postao rizik, pa i u mnogim europskim državama. Ovdje je i dalje sigurno, kaže nam Javier Jijena Sanchez (57), hrvatski Argentinac ili argentinski Hrvat, prvi iz obitelji koji se iz Argentine u Hrvatsku vratio nakon što je iz nje davne 1906. otišao pradjed Mate Bojanić.
Javier je nastavnik engleskog i španjolskog, prevoditelj, uskoro i turistički vodič koji u Hrvatskoj živi osam godina. Osim španjolskog i hrvatskog, govori njemački, operni je bariton, veliki zaljubljenik u glazbu općenito, ali odnedavno i zaljubljenik u Hrvatsku. Prvi je put ovamo stigao prije 15 godina.
- Mate je bio otac moje bake po tati, moj pradjed. Baka Lidija, jedna od njegove tri kćeri, bila je posljednja Bojanićka u obitelji, s njenom je udajom prezime iščezlo.
Sjećam se pradjeda, izrazito mršavog muškarca s beretkom na glavi, no kako je umro kad sam ja još bio predškolac, nažalost, nismo stigli razgovarati onako kako bih danas s njim volio razgovarati... - govori nam Javier. - Pradjed je rođen i odrastao u Starom Gradu na Hvaru, a u Argentinu je otišao kao 18-godišnjak.
Nije znao kamo će ga brod na koji se ukrcao odvesti, znao je samo da plovi za Ameriku. Kod kuće je ostavio svoju obitelj i nije dolazio sve do 1967., u posjet. Ja sam, 112 godina nakon njegovog odlaska, ovamo došao - priča nam Javier.
Na brodu "za Ameriku" Mate je upoznao buduću suprugu, Španjolku, a onda, u Argentini, postao "argentinski Don Quijote knjige".
Jer, kako su o njemu pisale zagrebačke novine 1967. kad je posjetio domovinu, odmah nakon dolaska u Argentinu, s papirima Austro-Ugarske, uključio se u borbu Jugoslavena protiv Austrije, a u Drugom svjetskom ratu bio je među iseljeništvom koje je pomagalo u obrani protiv okupatora.
Nakon rata bio je odbornik u Koordinacionoj komisiji za pomoć Jugoslaviji, u koju iseljenici šalju pomoć opustošenoj zemlji. No još je 1909. osnovao školski zavod u kojem se učilo i na hrvatskom i na španjolskom, jedno je vrijeme bio i urednik velikog argentinskoga kulturnog časopisa El Libro (Knjiga).
Zbog rada na popularizaciji knjige argentinski izdavači i književnici nazvali su ga "Don Quijote knjige". Poslije je Mate radio u izdavačkom zavodu u Buenos Airesu. Javierova je mama argentinska Talijanka, zadnjih nekoliko godina i ona živi u Zagrebu, otac je preminuo u Argentini tijekom pandemije. U Hrvatsku su se vratila i dva Javierova brata.
Obitelj je opet na okupu u Hrvatskoj. - Nakon pradjedove i bakine smrti iščezle su i priče o našem podrijetlu. Znali smo da je on došao iz Jugoslavije, ništa drugo. Prije petnaestak godina moj brat i otac počeli su proučavati Matinu prošlost i to nas je dovelo do Hrvatske. Ništa o njoj nisam znao, otkriće mi je bilo da se nalazi preko puta Italije!
Mislio sam kako moram otići tamo i vidjeti o čemu je riječ... - kroz smijeh kaže Javier. - Nisam znao ni riječ hrvatskog, živio sam u Patagoniji, gdje nema mnogo Hrvata.
Pronašao sam jednoga gospodina, 90-godišnjaka podrijetlom iz Makarske, s kojim sam se nalazio jedanput tjedno na učenju hrvatskog, i to hrvatskoga kakav se nekada davno govorilo - smije se Sanchez. Prvi je put ovdje ostao dva mjeseca, obišavši Hrvatsku uzduž i poprijeko. - Osjetio sam bliskost, pripadnost, posebno u Dalmaciji.
Kad sam prvi put došao u Stari Grad i pomislio kako je i pradjed šetao istim ulicama sto godina ranije, bio sam 'kuhan i pečen'. A tek kad sam otkrio da i Dalmatinci imaju 'fjaku', kako se isti fenomen zove i u Argentini, bio sam potpuno 'kupljen' - oduševljeno opisuje Javier.
Sljedećih je godina dolazio svake godine turistički, a onda, prije osam godina, došao je za stalno. Nakon 30 godina ostavio je posao nastavnika u svom Barilocheu podno Anda te došao sa suprugom u Split. Imaju dvoje odrasle djece, koja su zbog školovanja i posla živjela posvuda u Europi i svijetu - sin je danas u Japanu, kći u Španjolskoj.
Supruga se vratila u Argentinu, razveli su se, Javier je ostao u Splitu, sad živi u Zagrebu. Nedavno je ovdje pronašao i daljnjeg rođaka Bojanića, prvog dosad. - U Splitu sam prvo naučio što je 'grintanje', što je 'famozno', naučio sam i psovke... - navodi naš Argentinac. Smije se i kad govori kako su Hrvati previše ljuti i ogorčeni kad ne treba.
- Ako im konobar presporo odnese kavu, ljutiti su, ako donese pogrešnu kavu, također. Mi smo u Argentini mnogo opušteniji, nema takve ljutnje, zbog nebitnog. Ovdje je sve katastrofa, a nije. Potres je katastrofa, poplava je katastrofa, pogrešna kava nije - zaključuje. I još je jedan hrvatski fenomen Javieru je bio šok. Riječ je o čašćenju!
Ona naša poznata "nije beg cicija..." - Ovdje se kroz čašćenje pokazuje status, u Argentini nije tako. Kod nas svatko plati jednak dio računa. Recimo, ako je u izlasku desetero prijatelja, a račun je sto, svatko će platiti deset. Ili rođendani. Kod nas slavljenika časte prijatelji, a ne obrnuto, jer slavljenik je na svoj rođendan kralj!
- objašnjava nam Javier. Običaj je, dodaje, i da se u goste donese hrana, svatko donese nešto pa se domaćini ne moraju "ubijati" u pripremi hrane. Opušteno. - S druge strane, mi se puno više grlimo i ljubimo! Ako dvaput u istom danu vidim brata, dvaput ćemo se zagrliti i izljubiti, to je tako. A ovdje su ljudi suzdržaniji - govori nam.
- Sviđa mi se hrvatski ponos: na običaje, hranu, sve... Sviđa mi se kako proslavljate važne događaje. No s druge strane, govorite da je drugdje bolje. Nije, samo imate loše političare, i uvijek iste - primjećuje kroz smijeh. Zanimljivo mu je, kaže, i kako obožavamo sport, a napominje i kako previše pušimo.
A kad smo kod sporta, pitamo ga za koga je navijao na Svjetskom prvenstvu - za Hrvatsku ili Argentinu... - Za Argentinu. Ali kad pobijedi Hrvatska, naravno, budem vrlo sretan! - diplomatski zaključuje. U Hrvatskoj namjerava i ostati, između ostaloga, kaže, i zato što žene, kad čuju njegov španjolski, "padaju u trans".
- Čini mi se da se Hrvaticama jako sviđa španjolski. Zašto bih ikamo odlazio - šeretski će. Na kraju dodaje da je zaista zahvalan Hrvatskoj što mu je dala državljanstvo i otvorila svoja vrata.
Izvor: 24sata