Neke se priče ne pišu samo riječima, nego emocijama, uspomenama i sposobnošću da se u običnim trenucima prepozna nešto posebno. Jelena Beba Balašević (44) danas slovi za iznimnu autoricu, a u svom glazbenom izričaju njeguje ljubav prema riječima i autentičnom izražavanju koju je naslijedila od oca, legendarnog glazbenika Đorđa Balaševića .
Nedavno je objavljena pjesma 'Morske orgulje' koje je napisala za Juru Brkljaču (32). Iz suradnje se rodilo prijateljstvo, a nama otkriva koji se osjećaji javljaju kada prvi put netko zapjeva njezine stihove, za koga bi jako voljela pisati pjesme, koja su najljepša sjećanja na oca, te koji je problem s tribute bendovima.
Nedavno je objavljena pjesma ‘Morske orgulje’, koju ste napisali za Juru Brkljaču i posvetili njegovom rodnom Zadru. Kako je došlo do vaše suradnje? Suradnja s Jurom dogodila se prilično spontano, što je zapravo i najljepše. Nije bila planirana, niti je iza nje stajala neka poslovna računica.
U međuvremenu je iz te suradnje nastalo i jedno lijepo prijateljstvo, tako da je ovo već pomalo i prijateljska priča. Nadam se da ćemo Jure i ja još puno toga zajedno napraviti. Foto: Privatna arhiva Vežu li vas uspomene uz Zadar?
Po prirodi sam osoba koja se divi ljudskoj kreativnosti, posebno onda kada čovjek uspije stvoriti nešto lijepo u suradnji s prirodom. Trudim se uvijek vidjeti ono lijepo, i u gradovima i u ljudima, iako nam se ponekad čini da je ružnoga oko nas sve više. Ja ipak ne vjerujem da je tako.
Morske orgulje su za mene jedan od najljepših primjera onoga što čovjek svojim talentom i maštom može stvoriti zajedno s prirodom. I upravo su one jedna od uspomena koje me vežu uz Zadar. Kako vam je bilo kreativno surađivati s Jurom? Jure i ja smo prilično kompatibilni kada su u pitanju humor, emotivnost i pogledi na život.
Raduju nas iste stvari, sviđaju nam se slične stvari i jako se dobro razumijemo. Zato je suradnja s njim beskrajno lijepa i laka. A mislim da je to i najvažnije kada s nekim stvarate nešto što treba prenijeti emociju. Kakav je osjećaj kada prvi put čujete svoje riječi, misli dok ih netko pjeva?
Onog trenutka kada netko počne pjevati moju pjesmu, te riječi trebaju postati njegove. I jedino u čemu mogu biti prilično stroga jest pitanje razmišlja li izvođač uopće o onome što pjeva. Jure, srećom, razmišlja o svakoj slici, o svakom stihu. Nije uvijek tako.
Događalo mi se da odustanem od suradnje jer sam imala osjećaj da izvođač razmišlja isključivo o tome kako pjeva, a ne što pjeva. A za mene je upravo u tome ključna razlika. Foto: Dragutin Savić U ‘Morskim orguljama’ napisali ste stih ‘’Nisam vješt sa rimama, ali znam da tajne riječi žive u dubinama’’.
Kad biste zavirili u vlastite dubine, koje tajne riječi tamo žive? Ljepota stvaranja riječima upravo je u tome što ni sami ne znamo što se sve nalazi u našim dubinama dok ne zaronimo u njih. Mislim da se nitko tko ima potrebu izraziti se riječima ne bi trebao bojati tog zarona.
Ponekad su određeni ljudi, mjesta, riječi, rečenice, pa čak i neke tuđe pjesme, upravo putokazi koji nas odvedu tamo gdje žive pjesme za koje nismo ni znali da postoje. Je li vam se ikada dogodilo da napišete stihove, pjesmu, ali ne nalazite izvođača koji bi na pravi način prenio njezinu emociju? Da, zapravo mi se to vrlo često događa.
Čak su me savjetovali da bih, ako želim da više izvođača pjeva moje pjesme, trebala pisati, kako su mi rekli, malo jednostavnije pjesme. Ali ja ne mislim da pjesme treba pojednostavljivati. Mislim da treba stvarati u različitim žanrovima, ali ne podcjenjivati ni izvođače ni publiku.
Često mi se događa da mi izvođači kažu kako su im neke riječi previše komplicirane. S druge strane, vrlo sam otvorena za suradnju i spremna prilagoditi tekst ako osjetim da je s druge strane netko tko razumije pjesmu i može je iznijeti na pravi način.
View this post on Instagram A post shared by Beba Balašević (@babyjonesbeba) Vaš otac Đorđe Balašević bio je izniman majstor riječi i pripovijedanja. Koliko je njegov način razmišljanja, igranja jezikom i promatranja svijeta oblikovao kao autoricu? U početku je sve došlo potpuno prirodno.
Znate kako među djecom uvijek imate one koji pjevaju, plešu, glume, bave se sportom... E, ja sam bila jedno od one djece koja pišu. I to već sa šest, sedam godina, kada nisam imala ni približno jasnu predodžbu o tome tko je moj tata i čime se zapravo bavi. To je jednostavno bila neka sklonost koju sam naslijedila.
A što se tiče njegovih savjeta i načina razmišljanja, zapravo i ne znam razmišljati drugačije od onoga kako me on učio. Ne možete naučiti biti Đorđe Balašević. To ili jeste ili niste. Ali od njega možete naučiti da u onome što stvarate budete isključivo autentični, da se nikada ne pretvarate da ste netko drugi.
I da prihvatite da će to što radite možda imati jednog, stotinu, tisuću ili sto tisuća ljudi koji to vole i poštuju. Ali da zbog tog broja nikada ne smijete odstupiti od onoga što jeste. Dogodi li vam se dok stvarate da u nekom stihu ili melodiji prepoznate nešto njegovo? Naravno.
Svaki put kada pišem pjesmu, ali i kada je ne pišem, ja razgovaram s njim. Slušam njegove savjete, čujem njegove riječi, čujem što mi sugerira, što mi zamjera, što bi kritizirao. I to je moj način da i dalje budem s njim, u jednom odnosu za koji nikada nisam ni osjećala da je prekinut.
Unatoč toj životnoj okolnosti koja je, nažalost, takva kakva jest. Foto: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL Koliko je izazovno graditi vlastiti autorski identitet uz prezime koje nosi snažnu emociju za publiku? Osjećate li da vam je očevo nasljeđe više otvorilo vrata ili postavilo veća očekivanja?
O toj okolnosti sasvim sigurno drugi ljudi razmišljaju puno više nego ja. Ja jednostavno uživam u onome što radim, u suradnji s talentiranim, britkim i kreativnim ljudima. A ljudi će se uvijek baviti usporedbama. Stalno. Ne mogu reći da to na mene na bilo koji način utječe, osim kada netko za neku moju pjesmu kaže da ga podsjeća na tatine pjesme.
To je za mene najveći mogući kompliment. Mislim da će vam gotovo svatko tko se danas bavi pisanjem pjesama reći da je usporedba s Balaševićem jedno od najvećih priznanja koje možete dobiti kao autor. A što se tiče nekakvog opterećenja prezimenom, s tim sam odavno raščistila. Uopće ne razmišljam o tome. To prepuštam drugima.
Koja su vam najdraža sjećanja koja vas vežu uz oca? Na to pitanje ne mogu odgovoriti kratko. Kada bi se radio fotorobot najboljeg oca na svijetu, mogao bi se komotno raditi prema mom tati. Bio je čovjek kojem su djeca i obitelj uvijek bili na prvom mjestu.
Nesebično nam je pružao ljubav, pažnju i ono što smatram posebno važnim - iskreno zanimanje za nas, za naše živote, razmišljanja i sve što nam se događalo. Nije bio otac kojeg sam viđala jednom mjesečno, nego otac koji je sa mnom provodio svaki slobodan trenutak, cijele dane, svaki dan. Mi smo bili dio svega njegovog, a on dio svega našeg.
Zato se moja najljepša sjećanja ne mogu svesti na nekoliko događaja. Ona bi se jednostavno mogla nazvati - cijeli život s njim. Foto: Marko Prpic/PIXSELL Ukazali ste na problem tribute bendova koji ''parazitiraju'' na djelima vašeg oca. Može li se tome stati na kraj?
Tata je još davno, kada su se pojavili prvi tribute bendovi, prepoznao nešto što mu se u cijeloj toj priči nije sviđalo i o tome je čak i javno govorio. Ono što počne kao simpatična svirka, nažalost, često se pretvori u ono što je on nazivao ''surovim tezgarenjem'', gdje se čitava priča svodi isključivo na zaradu.
Od svakog nastupa tribute benda Jovana, Aleksa i ja, kao nasljednici, mogli bismo samo zarađivati. Ali to nije naša želja, jer nije bila ni njegova. U Hrvatskoj je ta pojava, nažalost, najzastupljenija i time se sada bave zakon i ljudi koji ga tumače i provode. To nije pitanje naših osobnih zabrana ili samovolje.
Postoji zakonski okvir koji uređuje korištenje autorskih djela i prava njihovih nositelja. Mi imamo službene tribute bendove. To su ljudi koje je tata poznavao i u kojima je prepoznao iskren odnos prema svom stvaralaštvu.
Ljudi za koje je znao da njegovo djelo neće pretvoriti u puko tezgarenje motivirano pohlepom, uz potpuno izvještačeno opravdanje da se sve radi iz poštovanja. Nedavno je vaša obitelj postala bogatija za novog člana. Kako je biti teta? Moglo bi se reći da sam već profesionalka na tom polju, budući da mi je ovo četvrti put da postajem nečija teta.
I mogu vam reći da ljepše i iskrenije životne motivacije, kao ni većeg osjećaja dijeljenja ljubavi i radosti, nema. Ništa se s tim ne može usporediti. Foto: Privatna arhiva Biste li voljeli da nećakinje i nećaci nastave tradiciju bavljenja glazbom?
Naravno da bih voljela, ali kao što ni nas naši roditelji nisu tjerali ni na što, tako ni mi njih nećemo usmjeravati prema nečemu u čemu se prije svega ne osjećaju dobro i sretno. Ako se žele baviti glazbom, poput Simone koja je obožava i već pjeva u dječjem zboru, ja se tome beskrajno radujem.
Ne mogu zamisliti veću radost od toga da jednog dana pišem pjesme za njih i budem u prilici davati im savjete, baš kao što sam ih ja dobivala od svojih roditelja. Nakon ‘Morskih orgulja’, kada ćemo čuti vaša nova autorska djela?
Uskoro bi trebale izaći pjesme koje sam radila sa svojom prijateljicom Marijom Mirković, za koju sam imala čast pisati tekstove. Nas dvije se jako dobro poznajemo, pa je i ta suradnja bila lijepa i prirodna. Veselim se i novoj suradnji s Martinom Kosovcem, s kojim je divno raditi. To će nam, čini mi se, biti već četvrta zajednička pjesma.
Posebno mi je drago i važno što se jedna moja pjesma svidjela Alki Vuici, pa se nadam da će i ta suradnja uskoro zaživjeti. Ima još nekoliko zanimljivih stvari o kojima zasad ne mogu govoriti jer nisam pitala izvođače žele li i kada otkriti naše zajedničke planove. Ali nadam se da će sve te pjesme pronaći svoj put do publike.
Izvor: Net.hr