O podizanju produkcijske ljestvice nije potrebno puno govoriti jer već u prvim minutama filma postaje razvidno da je riječ o moćnom i važnom projektu koji je sjajno, pa čak i čudesno kapitalizirao sve što mu je bilo na raspolaganju Dugoočekivani povijesni spektakl domaće produkcije napokon je stigao u kina.
Sudeći po prvim reakcijama – čak i onima na foršpan, “teasere” i sadržaj namijenjen promociji na društvenim mrežama – hrvatsko kinoprikazivačko nebo bit će premalo.
“Posljednji rimski bog” koji potpisuje Božidar Domagoj Burić , autor iznimno uspješnih i nagrađivanih povijesnih igrano-dokumentarnih uradaka poput “Hrvatskih kraljeva”, “Republike” i “Doba uskoka” , njegov je najambiciozniji uradak dosad, a ujedno je to i najambiciozniji i produkcijski najzahtjevniji uradak izašao iz stvaraonice HRT-a.
O podizanju produkcijske ljestvice nije potrebno puno govoriti jer već u prvim minutama filma postaje razvidno da je riječ o moćnom i važnom projektu koji je sjajno, pa čak i čudesno kapitalizirao sve što mu je bilo na raspolaganju.
I, kako je riječ o domaćem filmu, pa je usto i riječ o poznatoj temi ili točnije poznatom liku, logično je da gledatelji mogu pristupiti filmu s određenim očekivanjima. No, ono što je važno napomenuti je da je ovo fikcija.
Da, Dioklecijan (Amar Bukvić), njegova supruga Priska (Nataša Janjić Medančić), kao i Maksimilijan (Slavko Sobin), Karin (Marko Cindrić), Prokul (Dragan Despot), Lucije Flavije (Krešimir Mikić) i brojni drugi likovi su bili stvarne osobe, no dijaloška dinamika, narativni luk i scenarističke amplitude su isključivo plod redateljsko-scenarističke kreacije.
Dakle, “Posljednjeg rimskog boga” valja promatrati isključivo kao antičku dramu koja je nemalo obogaćena i starorimskom akcijom, i političkim trilerom, i obiteljskom dramom, a na trenutke i elegantnom i mudrom satirom.
Film nas, dakle, odvodi na kraj trećeg stoljeća gdje pratimo Dioklesa , sposobnog i ambicioznog salonskog ratnika koji je u povijesti ostao poznatiji kao Dioklecijan.
“Posljednji rimski bog” prikazuje nam upravo njegov put do trona na kojem je kasnije uveo tetrarhiju, podijelio Carstvo na dijeceze, a u hrvatskom narodu je svakako najpoznatiji po tome što je sagradio najveći simbol Splita – njegovu palaču.
I sve i da se u avanturu gledanja “Posljednjeg rimskog boga” kreće bez ikakvog predznanja o antičkoj povijesti, iz filma je i više nego jasno koliko je taj put tražio žrtava, koliko je Dioklecijan bio posvećen cilju, koliko je bio nemilosrdan i beskrupulozan.
Ono što je sjajno u “Posljednjem rimskom bogu” i što je možda i njegov najjači adut jest način na koji se radnja gradi.
VEZANI ČLANCI Zamislimo li ga kao jednu simfoniju, krenut će u mezzoforteu koji će do samog kraja držati stabilan crescendo, završiti potom u forteu i na kraju nas iznenaditi nadodanom minijaturom u pianu koja će zapravo jednim lijepim hommageom ženam,a emotivno i zaokružiti cijelu priču.
Film u svom bogatstvu radnje ne donosi samo Dioklecijanov put do trona, nego i tri odvojene podpriče kroz koje uviđamo koga je sve progonio. Bili su tu kršćani, nezadovoljni pristaše i bivši razočarani vojnici, ali i tadašnji liječnici i znanstvenici koji su zbog proučavanja anatomije na truplima osuđeni na smrt.
Te tri priče u početku mogu djelovati kao da im je dana prevelika težina u odnosu na središnji lik, pogotovo jer kod gledatelja tinja želja za akcijom koju je sjajno izgradio sukob Karina i Dioklecijana. No, na kraju se ipak te priče-riječice spajaju u istu deltu i teku prema jednom cilju, a to je portretiranje ovog moćnog rimskog cara.
A moćni rimski car kojeg je filmski oživio Amar Bukvić uloga je koja se pamti. Jer, toliko je autoriteta u Bukvićevoj izvedbi da zaista izaziva divljenje. Divljenje je prisutno već od prve scene, ali svakako je vrhunac na samom kraju kada Dioklecijan ima govor u Senatu.
Ta cijela scena pravi je mini politički triler koji izgleda kaoda su “Kuća od karata” i Frank Underwood sjeli u vremeplov i dospjeli u Rimsko Carstvo. Divljenje zbog izvedbe ide i Marku Cindriću koji je ulogu tiranina luđaka iznio zaista – ludo. I upravo se zbog njega i ostaje najviše želja za još nekom punokrvnom (doslovno) akcijskom scenom.
Govoriti o glumi u “Posljednjem rimskom bogu”, a ne spomenuti kako je cijeli film snimljen na latinskom jeziku je nemoguće.
Nije prvi put da se film snimi na mrtvom jeziku, čak ni u domaćoj kinematografiji, međutim ono što je ovdje sjajno jest da latinski nije nikakva smetnja niti se na njega stavlja fokus koji bi eventualno skrenuo koncentraciju s merituma filma, kao što je to bio slučaj, primjerice, u “Illyricumu” (2022.) u kojem je zvonkost i neobičnost jezika katkad znala i proizvesti, za radnju ometajući šum.
Nema dvojbe da je “Posljednji rimski bog” povijesni spektakl. Spektakl s prekrasnim kolorom, zadivljujućom glumom, u sridu pogođenom glazbom, inteligentnim scenarijem, preciznom i hrabrom režijom. I s razlogom i potpunim pravom pored “Posljednjeg rimskog boga” može i treba stajati CineStarova krilatica – ponosni na domaći film.