Junački duh parapenjača: Jači smo od svih stijena i nedaća!

Junački duh parapenjača: Jači smo od svih stijena i nedaća!

Parapenjači kluba Horizont iz Zagreba neuništivog su duha. U stravičnim su nesrećama ostali bez vida, udova, prstiju... No, zagrebački parapenjači poručuju: Život je borba i nema odustajanja! Na prvi pogled, čini se da je stijena pred njima najveća prepreka. Visoka, zahtjevna, puna teško dostupnih hvatišta.

No za ljude iz Para sportsko penjačkog kluba Horizont iz Zagreba, ona je puno više od sportske prepreke. Ona je prostor u kojem svakodnevno dokazuju sebi, ali i drugima, da ih tjelesna ograničenja ne moraju određivati i da se baš sve granice mogu pomicati samo ako si se spreman izazovu dobro zagledati u oči.

Ti su ljudi u stravičnim nesrećama ostali bez vida, udova, prstiju... Svatko od njih ima svoju životnu priču, svoje razloge zbog kojih je završio pred penjačkom stijenom i svoje strahove koje je morao pobijediti. Ali svima je zajedničko jedno – ne odustaju. Svi zajedno, hvatište po hvatište, idu prema gore.

'Ne mora biti lako' Luka Srebačić (42) iz Zagreba, ovim se sportom bavi već pet godina. U nesreći je ostao bez prstiju na rukama, ali penjanje nije ostavio iza sebe. Naprotiv, ponovno mu se vratio.

Kaže da nedostatak prstiju nadoknađuje snagom i tehnikom, a na pitanje zašto se odlučio za sport koji mnogima djeluje gotovo nemoguć bez svih prstiju, odgovara da jednostavno ne želi da mu bude lako. Prisjetio se i jednog od težih dana nakon nesreće. Otišao je s kćeri u Decathlon, na odjel za penjanje, jer je trebala nešto kupiti.

Gledajući opremu, pomislio je kako se više nikada neće moći baviti penjanjem. No život ga je demantirao. - Nakon takve nesreće moraš puno toga posložiti u glavi. Moraš se nastaviti truditi i sam sebe gurati dalje. Nema samosažaljenja. Često me pitaju zar nisam mogao pronaći neki sport u kojem mi ne trebaju prsti.

Ali ja sam jednostavno tvrdoglav i nedostatak prstiju kompenziram na sve moguće načine - govori Luka, koji po zanimanju radi kao sistemski administrator. Nerado priča o tome što je sve zbog nesreće izgubio. Njegove misli usmjerene su samo na oduku da zbog toga neće izgubiti i ono što voli.

Među penjačima je i Fran Skračić, 38-godišnjak iz Zagreba, koji već šest godina trenira streljaštvo za slijepe. Iza sebe ima 10 medalja s europskih i svjetskih natjecanja, a ukupno 17 međunarodnih. Parapenjanje je počeo trenirati tek prije mjesec dana, ali već razmišlja o nastupu na natjecanju sljedeće godine.

'Kad ulaziš u dvoranu, probleme ostavljaš vani' Za njega je penjanje puno više od fizičke snage. To je sport u kojem su povjerenje, koncentracija i komunikacija između penjača i njegova vodiča presudni. - Onaj tko me vodi mora mi reći gdje je moj sljedeći hvat. Sve mora biti sinkronizirano, bez praznog hoda.

Ako samo visim i čekam upute za sljedeći hvat, trošim se uzalud i gubim snagu. Zato trener mora znati puno toga o meni – kada sam jeo, spavao, bio vani, čak i jesam li popio pivo. Sve je to važno kako bi se izgradilo povjerenje između sportaša i trenera - objašnjava Fran. Od rođenja je visoko slabovidan, a s 22 godine, trajno je oslijepio.

Jedan od težih trenutaka dogodio mu se kada je imao 34 godine. Za vrijeme jedne borbe u judu, od napora mu je prsnulo oko. Tada je morao odlučiti hoće li predati borbu ili nastaviti do kraja. Odlučio je nastaviti jer su mu nepokolebljivost i upornost oduvijek prioriteti.

I danas, kaže, kada bi morao ponovno proći istu situaciju, postupio bi jednako. - Kada dođeš na trening, glava mora biti prazna. Nikakvi problemi ne smiju doći s tobom. Moraš postići da ti je fokus sto posto na onome što radiš – kaže. Fran ima jasnu poruku za one koji misle da je nešto nemoguće: svi se mogu baviti svime ako dovoljno zagrizu.

No pritom ne skriva da uspjeh zahtijeva trud, bol i odricanje. Tridesetogodišnji Matija Sloup iz Kutine profesionalno se bavi paraatletikom. U bacanju kugle osvojio je svjetsku broncu u Dubaiju 2019. godine i europsko zlato u Berlinu 2018. godine. Uz to je i svjetski rekorder u bacanju diska.

Parapenjanje je, za razliku od atletike, njegov hobi, ali i način da se opusti od intenzivnih treninga kojih ima čak deset tjedno. Iskušava svoje granice Sportom se počeo baviti još kao četrnaestogodišnjak, kada je prvi put ušao u teretanu.

Za paraatletiku je doznao preko poznanika koji ga je, vidjevši njegovu mišićnu građu koja je bila prilično neobična s obzirom na njegov niski rast, nagovorio da pokuša. Parapenjanje je otkrio preko društvenih mreža, a privukla ga je mogućnost da se poigrava vlastitim tijelom i iskušava njegove granice.

Zanimljivo je da Matija, unatoč svemu, ima strah od visine. - Nisam avanturist. Kada se penjem, ne gledam prema dolje. Ako sam na 18 metara visine, razmišljam kao da sam na metar visine – kaže. Trenutno ga veseli što je uspio pomaknuti neke svoje granice.

Parapenjanje mu pruža mogućnost da istražuje vlastite sposobnosti, eksperimentira i provjerava koliko može izdržati. - Ponosan sam što sam neke svoje granice pomaknuo. Moraš se suočiti sa svojim strahovima i snagom. Imam bazu i snagu za ovo, a bavit ću se time dok mi je zabavno – kaže Matija. Sport mu je toliko važan da od njega danas i živi.

No iza svakog treninga i odlaska na natjecanje stoji i obitelj. Ima suprugu i sina od tri i pol godine, a svjestan je da zbog brojnih treninga i obveza često izbiva iz kuće. Ipak, želi sinu biti uzor i pokazati mu da je sport vrijedan truda. Maleni već pokazuje interes za bacanje kugle i teretanu jer ga tata često vodi sa sobom na treninge.

Za Jakova Gotovca Borčića, 29-godišnjaka koji se parapenjanjem bavi šest mjeseci, stijena je mjesto na kojem prestaje razmišljati o problemima. U nesreći je ostao bez ruke, ali penjanje je volio i prije toga. Gledao je dokumentarce o penjanju, a na prvi trening nagovorila ga je prijateljica.

Prije toga bavio se borilačkim sportovima, a danas mu je posebno važan osjećaj da pred sebe uvijek može postaviti novi izazov. Treniraš i kad imaš loš dan - Parapenjanje zahtijeva puno koncentracije. Kada sam na stijeni, potpuno sam u tome i ne razmišljam o svojim problemima. Razmišljam samo o tome gdje ću staviti nogu i ruku.

To mi jako godi – priznaje. Ne skriva da je napredak ponekad spor i da čovjek mora sam sebe gurati preko granica za koje je mislio da ih ne može prijeći. - Moraš si uvijek zadati zadatak koji je na granici tvojih sposobnosti kako bi se očeličio. Puno puta kažeš da ne možeš više, ali onda jednostavno ideš dalje – iskren je Jakov.

Ima i vrlo konkretan cilj: jednoga dana želi se penjati bolje od osobe koja je tek došla u dvoranu, a ima sve udove. - Samo toliko želim - kaže. Završio je studij psihologije, a u Nizozemskoj i studij podatkovne znanosti. Danas vodi vlastiti obrt i radi u svojoj struci. No sport je oduvijek bio važan dio njegova života.

Penjanje mu je posebno drago jer u dvoranu može doći i kada ima loš dan. - Najteže je početi. Ali samo dođi, stavi ruku na jedan hvat, a ostalo će doći samo od sebe – poručuje. Petra Štruklec ima 25 godina i parapenjanjem se bavi tek dva mjeseca. Prije toga osam se godina bavila atletikom, a osvojila je i broncu na Europskom prvenstvu.

Za sebe kaže da je adrenalinski tip, da voli visinu i da se nikada nije posebno bojala penjanja. Nekad je potrebno utišati misli Na stijenu je došla preko prijatelja, isprva iz zabave, bez velikih očekivanja. Danas joj penjanje znači mnogo više od još jedne sportske aktivnosti. - Penjanje mi utiša misli.

Više dolazim zbog dobrobiti koje donosi mojoj psihi nego zbog tijela. Dok se penjem, razmišljam samo o tome kako se izvući s neke teške pozicije i napredovati dalje. Napredak koji se dogodi putem jako me motivira – kaže Petra. Radi u marketinškoj agenciji, studirala je digitalni marketing i posao joj je trenutačno prioritet.

Ipak, želi u budućnosti uvijek imati vremena za svoje hobije i stvari koje je ispunjavaju. Baš kao i ostali i Petra je u dvorani zbog napretka, zbog trenutka u kojem svi oni uhvate sljedeće hvatište i shvate da su ponovno uspjeli.

Preporučujemo