Medicinska sestra prisjetila se najtežih dana u Vukovaru: 'Svaki dan bilo nas je sve manje'

Medicinska sestra prisjetila se najtežih dana u Vukovaru: 'Svaki dan bilo nas je sve manje'

U Vukovaru uoči Dana sjećanja tuga, ponos i odavanje počasti gradu i njegovim herojima koji su dali živote za slobodu Hrvatske.

Na Memorijalnom groblju položene su ruže i zapaljene svijeće na posljednjim počivalištima hrvatskih branitelja, a počast je odana i žrtvama pronađenima u masovnoj grobnici na Petrovačkoj doli, vukovarskom odlagalištu otpada na kojem su zločinci pokušali prikriti svoje zločine. Sjećanje je posvećeno i svim nestalima u Domovinskom ratu.

Tužnu obljetnicu iz Vukovara prati reporterka RTL-a Dajana Šošić , koja je razgovarala s Jadrankom Lisičar , medicinskom sestrom vukovarske ratne bolnice. Ona je jedna od onih koje su u najtežim danima ostale uz svoje sugrađane i pomagale spašavati živote, često u gotovo nemogućim uvjetima.

'Smatrala sam normalnim da ostanem i pomognem svojim prijateljima' Jadranka je rođena Vukovarka, a tijekom Domovinskog rata radila je kao terenska medicinska sestra. "Smatrala sam normalnim da ostanem i pomognem svojim prijateljima. To su ljudi s kojima sam odrasla, s kojima sam živjela. U rat sam ušla s 30 godina.

To je bila jako lijepa mladost i svi moji prijatelji pomagali su da se očuva naša sloboda, da se očuvaju naše kuće. Svi smo pomagali zajedno, a svaki dan bilo nas je sve manje. Smatrala sam da sam dužna pomoći našim dečkima", ispričala je. Uvjeti u kojima su radili bili su iznimno teški.

Često nije bilo struje, vode ni dovoljno lijekova i sanitetskog materijala, a medicinsko osoblje moralo se snalaziti kako je znalo i moglo. "Bilo je teško. Bez vode jako teško, ne možeš ni ruke oprati. Sanitetskog materijala bilo je sve manje. Kako pomoći kada nemaš potrebnih sredstava?", prisjetila se.

Posebno je teško bilo na terenu, gdje su se susretali s teškim ozljedama, a vremena i materijala za pružanje pomoći često nije bilo dovoljno. "Kako pomoći nekome kome se otkinula ruka i drži se samo na malo kože, a nema materijala? Jedina mogućnost bila je da što prije dođemo do bolnice kako bi se spasio taj čovjek, da ne iskrvari", ispričala je.

Kćer je poslala u Zagreb, a sama se vratila u Vukovar Kćer je kroz kukuruzište ispratila prema Vinkovcima. No, iako je svoju kćer poslala na sigurno, Jadranka se odlučila vratiti u Vukovar. Objasnila je da je taj potez bio način da se lakše nosi sa strahom za dijete. "Ja sam kćer odvela da bi mi bilo lakše.

Nisam mogla razmišljati gdje je ona, je li tamo pala granata. Smjestila sam je u autobus da ide za Zagreb sa susjedom, a ja sam se vratila. Toliko sam plakala da se pola kolodvora okretalo za mnom. Mislila sam da je posljednji put vidim", prisjetila se.

Informacije o kćeri dobivala je vrlo teško jer u to vrijeme nije bilo redovitih telefonskih linija. Glavašević joj omogućio da čuje kćerin glas Bližio se kćerin rođendan, a Jadranka je željela barem telefonski čuti svoje dijete i čestitati joj. Za pomoć se obratila Siniši Glavaševiću .

"Požalila sam se Siniši Glavaševiću da je mojoj kćeri rođendan i da bih je barem željela nazvati, čuti njezin glas i poželjeti joj sve najljepše. On mi je rekao: 'Ja ću to riješiti jedno jutro. Odi u štab'", ispričala je. Kada je došla u štab, dogodilo se nešto što joj je ostalo urezano u sjećanje.

Njezina se kći izravno javila u radijsku emisiju i poslala pozdrav. "Moja kći javila se izravno u emisiju i rekla: 'Dobro jutro svim braniteljima i svim ranjenicima i mojoj mami koja radi u bolnici'", prisjetila se Lisičar. Taj trenutak bio je, kaže, iznimno emotivan. "To je bilo emotivno do boli jer sam ja zaboravila da moje dijete ide u školu. Ovdje su bili rat, krv, znoj i sve najgore. To je bilo strašno i jako dirljivo", zaključila je Jadranka Lisičar.

Preporučujemo