Četverogodišnja dobermanka primljena je 22. srpnja ove godine u veterinarsku bolnicu Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bila je izrazito iscrpljena, mršava i slaba. Imala je gnojni iscjedak iz očiju...
Virus koji su znanstvenici prije više od deset godina otkrili kod divljih životinja na farmama krzna u Kini sada je pronađen i kod domaćih pasa u Europi, ali i u Hrvatskoj! Prvi oboljeli dobermani zabilježeni su u Srbiji, a zaraza je potvrđena i u Hrvatskoj, Sloveniji i Bugarskoj.
Bolest može zahvatiti brojne organe, od očiju i jetre do bubrega i živčanog sustava. Znanstvenici tek pokušavaju utvrditi kako se virus prenosi, zašto su među oboljelima zasad gotovo isključivo dobermani i kolika je njegova stvarna opasnost.
Četverogodišnja dobermanka primljena je 22. srpnja ove godine u veterinarsku bolnicu Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bila je izrazito iscrpljena, mršava i slaba. Imala je gnojni iscjedak iz očiju, ispucalu kožu nosa, zadebljane jastučiće na šapama i ozbiljne znakove oštećenja jetre.
Koža i sluznice bile su joj žute, a zdravstveno stanje postupno se pogoršavalo. Unatoč veterinarskoj skrbi, životinji nije bilo bolje. Tijekom hospitalizacije potpuno je izgubila apetit, pojavili su se novi simptomi, a laboratorijski nalazi nisu pokazivali poboljšanje. Trećeg dana donesena je odluka o eutanaziji kako bi se prekinula njezina patnja.
Naknadne laboratorijske analize otkrile su prisutnost virusa koji je do tada bio gotovo nepoznat u svakodnevnoj veterinarskoj praksi. Riječ je o RFAV-u, odnosno amdoparvovirusu rakunskog psa (to je zvijer nalik na križanca lisice i jazavca), virusu iz porodice parvovirusa koji je prvi put otkriven kod rakunskih pasa i polarnih lisica u Kini.
Hrvatski slučaj detaljno je opisan u znanstvenom radu koji su krajem rujna objavili istraživači Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Njihov nalaz nadovezuje se na istraživanje znanstvenika iz Srbije, koji su nekoliko tjedana ranije dokumentirali otkriće prirodne infekcije domaćih pasa ovim virusom.
Iako je broj objavljenih slučajeva još malen, otkrića su otvorila niz pitanja. Može li se virus širiti među psima? Zašto je dosad otkriven upravo kod dobermana? Jesu li životinje zaražene međusobnim kontaktom ili postoji neki drugi put prijenosa? I, možda najvažnije za vlasnike pasa, može li se infekcija na vrijeme prepoznati i liječiti?
Sve je počelo neobjašnjivim obolijevanjem dobermana u Srbiji Prvi istraženi slučajevi povezani su s objektom za smještaj i treniranje pasa u blizini Novog Sada. Zdravstveni problemi počeli su se pojavljivati još u prosincu prošle godine. Neposredno prije toga, krajem studenoga 2025., u objekt su iz Rusije stigle dvije ženke dobermana.
Jedna od njih, stara sedam mjeseci, počela je pokazivati simptome već nekoliko dana nakon dolaska. Iako su novopridošli psi u početku bili izolirani, poslije su oboljeli i drugi dobermani koji su već boravili u objektu. U trenutku službenog veterinarskog istraživanja ondje se nalazilo osam pasa, sedam dobermana i jedan njemački ovčar.
Četiri dobermana pokazivala su znakove bolesti, dok ostali nisu imali simptome. Njemački ovčar bio je negativan na RFAV prilikom testiranja. Slučajevi su bili posebno zabrinjavajući zbog neuobičajene kombinacije simptoma. Psi nisu imali samo jednu vrstu zdravstvenih tegoba, nego su istodobno pokazivali znakove bolesti različitih organskih sustava.
Kod nekih se bolest razvijala tjednima, uz postupno propadanje tjelesnog stanja. Životinje su mršavjele, dlaka im je gubila kvalitetu, a pojavljivali su se iscjedak iz nosa, upala očiju i promjene na rožnici. U težim slučajevima razvijali su se žutica, oštećenje unutarnjih organa i neurološki poremećaji.
Zabilježeni su problemi s koordinacijom pokreta, napadaji nalik epileptičkima te slabost ili oduzetost dijelova tijela. Dio teško oboljelih pasa uginuo je ili je eutanaziran zbog terminalne iscrpljenosti i zatajenja organa. Veterinari su isprva posumnjali na poznate zarazne bolesti pasa.
Provedena su testiranja na uzročnike štenećaka, psećeg parvovirusa, adenovirusnih infekcija, psećeg koronavirusa, herpesvirusa, influence A i leptospiroze. Znanstvenici su se zato odlučili na napredniju metodu, metagenomsko sekvenciranje.
Za razliku od uobičajenih testova koji traže određeni virus ili bakteriju, ovom se metodom može analizirati genetski materijal u uzorku i identificirati uzročnik na koji se prvotno nije ni sumnjalo. Procijenjeno vrijeme između infekcije i pojave simptoma može iznositi od približno dva tjedna do dva mjeseca.
Međutim, riječ je o ranim procjenama temeljenima na ograničenom broju životinja. Među najčešće opisivanim simptomima su crvenilo i upala očiju, gnojni iscjedak iz očiju i nosa, progresivno mršavljenje, loše stanje dlake te znakovi oštećenja jetre. Kod pojedinih pasa opaženo je i zamućenje rožnice, zbog čega oko može poprimiti plavkast izgled.
Takva se promjena opisuje izrazom „blue eye”, odnosno plavo oko. Osim očnih problema, mogu se pojaviti zadebljanje kože nosa i jastučića šapa, kašalj, probavne tegobe te poremećaji kretanja. U uznapredovalim slučajevima opisani su i teški neurološki simptomi, uključujući napadaje, poremećaje koordinacije i djelomičnu oduzetost tijela.
Obdukcijski nalazi bolesnih pasa pokazivali su promjene u jetri, bubrezima, plućima, slezeni i drugim organima. Posebno vrijedne podatke donosi istraživanje Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, objavljeno 30. rujna 2026. kao znanstveni preprint, odnosno rad koji još nije prošao završni postupak stručne recenzije.
U istraživanju su sudjelovali Ivona Ćorić, Gorana Miletić, Andrea Gudan Kurilj, Ljubo Barbić, Vladimir Stevanović i drugi suradnici. Znanstvenici su analizirali slučaj četverogodišnje dobermanke koja je prethodno boravila u Srbiji, kod profesionalnog trenera pasa, i sudjelovala na izložbama.
Zdravstveni problemi počeli su otprilike mjesec dana prije njezina dolaska u zagrebačku veterinarsku bolnicu. Pri prijemu je bila izrazito mršava, imala je povećane limfne čvorove, upaljene oči, oštećenja kože i izraženu žuticu.
Laboratorijske pretrage pokazale su ozbiljne poremećaje funkcije jetre, promjene u sastavu krvnih bjelančevina te abnormalnosti u mokraći. Tijekom dijagnostičke obrade isključeno je više poznatih zaraznih bolesti koje bi mogle izazvati slične simptome. Istodobno je molekularnim testiranjem otkriven genetski materijal amdoparvovirusa.
Nakon eutanazije provedena je detaljna obdukcija. Patohistološkom analizom utvrđene su upalne promjene u različitim organima, uključujući jetru, bubrege, pluća, crijeva, slezenu i moždane ovojnice. Virusna DNA pronađena je u krvi i mokraći te u brisevima nosa, očiju i rektuma. Otkrivena je i u svim ispitanim uzorcima organa nakon smrti životinje.
Nalaz je važan jer pokazuje da virusni genetski materijal može biti prisutan na više mjesta u organizmu, a ne samo u jednom zahvaćenom organu. Hrvatski znanstvenici dodatno su analizirali dio virusnog genoma te ustanovili da se ispitana sekvencija u potpunosti podudara s odgovarajućom sekvencijom RFAV-a prethodno otkrivenog kod dobermana u Srbiji.
Ta podudarnost, zajedno s činjenicom da je pas ranije boravio u Srbiji, sugerira moguću epidemiološku povezanost. Su prvi nalazi amdoparvovirusa kod dobermana zabilježeni i u Hrvatskoj te Bugarskoj. Potom su u listopadu stigle informacije iz Slovenije.
Laboratorij LABOKLIN 7. listopada potvrdio je amdoparvovirus PCR testiranjem kod dva dobermana koja žive u Sloveniji. Kod jednog, starog 18 mjeseci, pojavili su se gnojni iscjedak iz nosa i očiju, izrazit gubitak tjelesne mase, loša kvaliteta dlake i plavkasto zamućenje rožnice.
Kod druge životinje, šestogodišnje dobermanke, zabilježene su izrazito povišene vrijednosti pokazatelja bubrežne funkcije. Zanimljivo je da su oba psa prethodno bila u kontaktu s mladim dobermanom koji je boravio u Srbiji te je poslije razvio zdravstvene probleme i bio eutanaziran u Zagrebu.
Ta okolnost otvara pitanje mogućeg prijenosa među psima, ali epidemiološka povezanost još nije potvrđena. Slovenski slučajevi također pokazuju koliko je važno razlikovati pozitivan laboratorijski nalaz od konačno utvrđenog uzroka bolesti.
PCR test može potvrditi prisutnost virusnog genetskog materijala, no sam rezultat ne dokazuje da je virus odgovoran za sve zdravstvene probleme određene životinje. U Srbiji je tijekom početnog istraživanja testiran i njemački ovčar koji je boravio u istom objektu, ali nije pokazivao simptome i bio je negativan na virus.
Taj pojedinačni nalaz, međutim, još ne daje dovoljno argumenata za tvrdnju da su druge pasmine otporne. Za RFAV trenutačno nema specifičnog odobrenog cjepiva niti dokazanog antivirusnog liječenja koje bi pouzdano uklanjalo infekciju.
Istraživači zagrebačkog Veterinarskog fakulteta dodatno su testirali 60 ranije prikupljenih rektalnih briseva pasa iz 2026. godine. Svi su rezultati bili negativni. Izvanredni profesor dr. sc.
Međutim, napominje, pojavile su se informacije da su infekcije utvrđene i kod drugih pasmina pasa, premda i dalje apsolutno dominiraju slučajevi kod dobermana. - U Hrvatskoj se virus dijagnosticira u Virološkom laboratoriju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.
Kada je riječ informacijama da je virus zabilježen i kod drugih pasmina, valja naglasiti da se ne radi o psima iz Hrvatske, odnosno nije riječ o slučajevima kod nas, nego o informacijama koje kruže, a koje nisu potpuno potvrđene. Jedino što je potvrđeno jest ono što objavimo u znanstvenom članku.
Napominjem, javljeno nam je da virusa ima i kod drugih pasmina, međutim apsolutno dominiraju dobermani. Stevanović priznaje da je moguća genetska predispozicija dobermana za zarazu ovim virusom: - To je ono čega se svi bojimo jer je poznato da su dobermani dugo godina bili osjetljivi i na klasični parvovirus, koji je, nažalost, vrlo čest kod pasa.
Također je poznato da ne odgovaraju dobro na cjepiva protiv parvovirusa. Postoji velika mogućnost da imaju određenu genetsku predispoziciju. Međutim, parvovirus je bio bolest dobro poznata kod pasa, a sad imamo prve slučajeve kliničke bolesti drugim virusom kod domaćih pasa.
- S obzirom na to da je sve još vrlo novo, tek treba utvrditi sve činjenice.
Ipak, podaci o apsolutnoj dominaciji dobermana među zaraženim psima upućuju na moguću pasminsku, odnosno genetsku predispoziciju- zaključuje Stevanović te pojašnajava da nema razloga za strah od mogućih mutacija ili prijenosta na ljude: - Parvovirusi su prilično specifični za određene životinjske vrste.
Mogu se prenositi unutar skupine mesojeda, ali apsolutno nema nikakvih naznaka da bi mogli početi zaražavati ljude.
Istina je da su parvovirusi općenito skloni mutacijama pa se u potpunosti ne može isključiti mogućnost pojave novih sojeva koji se prilagođavaju određenoj vrsti domaćina- kaže Stevanović i nastavlja: - Parvovirus koji je danas poznat svim uzgajivačima pojavio se 80-ih godina.
Smatra se da je iz divljih životinja prešao među mačke i pse, a danas je riječ o jednoj od najvažnijih zaraznih bolesti pasa i mačaka. Za sada još nema razvoja lijeka ili cjepiva za ovaj novi virus, tek se prikupljaju podaci. Mi smo u Hrvatskoj objavili tek drugi znanstveni rad o tome u svijetu. Sve je apsolutno novo.
Govorimo o posljednjih šest mjeseci, što je izrazito kratko razdoblje. Tek trebamo jasno potvrditi je li infekcija povezana s kliničkim znakovima koji se pojavljuju. Mora se utvrditi kako se virus prenosi, koliko dugo preživljava u okolišu i koja su mu ulazna vrata u domaćina.
Također, treba utvrditi pogađa li virus samo dobermane, a druge pasmine predstavljaju iznimke, ili je zasad riječ isključivo o infekcijama kod dobermana. Treba istražiti o epidemiologiju bolesti kako bi se potom odredio najbolji i najadekvatniji način prevencije.
Glavni je problem što zbog nedostatka informacija ni vlasnici nemaju dovoljno pouzdanih podataka jer ih ni mi još nemamo- kaže Stevanović i priznaje: - Trudimo se ne davati poluinformacije, međutim zbog toga se često otvara prostor za širenje raznih netočnih informacija, što može ugroziti dobrobit životinja.
Na primjer, imamo mnogo informacija da vlasnici na svoju ruku eutanaziraju životinje kod kojih je utvrđen virus, premda nisu razvile simptome. Također, neki skrivaju pozitivne nalaze, a potom ipak odvode takve pse na parenje ili na izložbe, gdje mogu zaraziti druge pse. Ništa od toga nije dobro za dobrobit životinja i očuvanje njihova zdravlja.
Imali smo slučajeve u kojima je pas bio inficiran, ali nije razvio bolest, nego je prebolio infekciju bez razvoja kliničkih znakova. To je normalan slijed događaja kod velikog broja infekcija. Pozitivan nalaz ne znači da vlasnici trebaju pribjegavati eutanaziji- jasno poručuje dr. sc.
Stevanović i dodaje: - Imali smo slučajeve u kojima bi psi nakon dva do tri tjedna jednostavno preboljeli infekciju, odnosno eliminirali uzročnika iz svojeg tijela, nakon čega bi njihovi nalazi bili negativni. Kod većine infekcija ne znači da ćete se, ako ste se inficirali, nužno i razboljeti.
Tijelo se može samo izboriti s infekcijom, bez razvoja ikakve bolesti. Ton svakako treba istaknuti, kaže Stevanović, s obzirom na ponašanje pojedinih vlasnika koji bez razloga eutanaziraju životinje.
Miroslav Bedeković, čelnik Doberman kluba Zagreb koji okuplja odgovorne vlasnike i uzgajivače dobermana s rodovnicama iz Hrvatske, potvrdio je da u klubu znaju za virus i prate razvoj situacije s ovim virusom, ali napominje da su informacije koje se pojavljuju u objavama na društvenim mrežama o virusu često proturječne te djelomično ili potpuno neprovjerene.
Nedvojbeno je, kaže, riječ o ozbiljnom problemu, ali su mnoga saznanja o ovom virusu zasad potkrijepljena s relativno ograničenim brojem znanstveno utemeljenih i stručno recenziranih publikacija.
- U klubu kontinuirano pratimo sve što se događa s virusom te smo u kontaktu s veterinarima, istraživačima i stručnjacima čiji rad može pridonijeti objektivnoj procjeni situacije. Kao odgovorna organizacija, ne smijemo i ne želimo izazivati paniku, ali nije nam cilj ni davati nekakve neutemeljene umirujuće izjave.
Situaciju treba shvatiti ozbiljno, a kad god se radi o pojavi nove zarazne bolesti treba znati da su najvažniji alati uvijek prevencija, informiranost i odgovorna briga o životinjama- poručio je uzgajivač dobermana i čelnik kluba. Kontaktirali smo i vlasnika dobermanke koju je virus koštao života.
On je već ranije na društvenim mrežama objavio informaciju o bolesti svog psa, a i sada je odgovorio na sva naša pitanja: - Da, to je istina. Izgubio sam psa zbog tog virusa. Na Veterinarskom fakultetu su upravo na temelju tih nalaza sada razvili PCR testove.
Preuzeli su i prilagodili postupak prema modelu koji se koristi u Novom Sadu, pa se virus sada može testirati i na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Opisao nam je detaljno i tijek bolesti: - Problem je kod ovog virusa što se klinički znakovi pojavljuju dosta kasno.
U početku sam primijetio uobičajene simptome, poput iscjetka iz nosa i blago crvenih očiju. Sve je izgledalo kao obična prehlada, a onda se stanje postupno pogoršavalo. Radio sam krvne pretrage i biokemijske analize. Tek sam na biokemijskim nalazima vidio da su jetreni enzimi ALT i ALKP povišeni.
Čekali smo jer je moj pas bio u kontaktu sa zaraženim psima i sumnjao sam na taj virus. Nažalost, pas je uginuo i nisu ga uspjeli spasiti. Potrošio sam mnogo novca na liječenje i dijagnostiku kako bih otkrio o čemu je riječ. Sve me to stajalo oko 15.
000 eura- otkriva nam vlasnik i uzgajivač i dodaje: - Svi psi u mojoj uzgajivačnici testirani su PCR-om i svi su sada negativni. Ovo je jako čudno jer zasad nijedna druga pasmina nije oboljela od ovog virusa. Dakle, vjerojatno je riječ o virusu koji zasad pogađa samo jednu pasminu, što je jako neobično.
Mislio sam da virus ne bira pasmine, ali očito dobermani imaju određenu genetsku predispoziciju za zarazu- kazuje vlasnik uginule kuje i otkriva: - Moji psi su u karanteni i nisu išli na izložbe ni druga okupljanja. Ipak, ne vjerujem da će ovo postati pandemija. Ponavljam, neće biti nikakav veliki problem. Ljudi su jednostavno pomalo panični.
Govorim iz prve ruke jer znam što se dogodilo. Uginuli pas bio mi je najbolji pas i držao sam ga na drugoj lokaciji, kod kuće. Ondje je trenirao i nije bio u kontaktu s ostalima. Zaraza se dogodila u studenome prošle godine. Međutim, prve znakove primijetio sam tek krajem veljače, nakon jedne izložbe na koju sam se vratio sa psima.
Bili su pomalo umorni, a ženka je bila posebno iscrpljena. Tada mi je sve postalo sumnjivo. Počeo sam s testiranjima i traženjem rješenja, ali ga jednostavno nije bilo. Što sam više lijekova i terapija koristio, pas je bio sve gore. S druge strane, moji kolege koji su koristili manje terapija primjećivali su da im psi postaju sve bolje.
Sve skupa je bilo pomalo čudno- kazuje nam vlasnik. Tvrdi i da je virus došao iz Rusije i smatra da će vlasnica biti kazneno gonjena: - Ona je, prema mojim saznanjima, svjesno slala bolesne pse na trening u Europu i Europsku uniju. Moj pas zarazio se od njezinih pasa.
Ona se s tim problemom borila godinu ili dvije, a onda je jednostavno poslala pse na trening u jedan centar. Tu su se nalazili psi brojnih uzgajivača. Svi ti psi su tada klinički izgledali zdravo, ali svi su se zarazili. Simptomi su se pojavili tek nakon dva do tri mjeseca.
U međuvremenu su psi koji su izgledali zdravo mogli zaraziti druge pse i tako je nastao velik problem. Problem postoji u Srbiji, možda i u Mađarskoj, a sada je prisutan i u Rusiji te Bugarskoj. Svaki tjedan imamo radne skupine i radimo na istraživanju virusa, liječenju i njegovu otkrivanju, ali zasad bezuspješno- priznaje uzgajivač.