S 22 godine odlučio je snimiti dugometražni film , bez ozbiljnog budžeta, oslanjajući se na vlastiti inat, prijatelje i uvjerenje da za priču koju želi ispričati ne treba čekati dopuštenje.
U filmu ''Tuđe stvari'', talentirani student Moreno Bogdan progovara o mladima koji pokušavaju preživjeti u društvu u kojem novac sve češće postaje mjera uspjeha, a granica između snalažljivosti i iskorištavanja drugih sve tanja.
Ono što je počelo kao osobni inat zbog nedostižnih prilika preraslo je u filmsku priču o siromaštvu, ambiciji i cijeni koju plaćamo kako bismo se pomaknuli s mjesta. Umjesto čekanja idealnih uvjeta, Bogdan je okupio prijatelje, angažirao iskusne glumce i krenuo snimati.
Njegov prvijenac tako nije samo film o nesigurnosti mladih nego i rezultat iste one borbe koju prikazuje na ekranu. U razgovoru govori o nastanku Tuđih stvari, stvaranju izvan ustaljenih produkcijskih okvira i želji da hrvatski film prestane biti tek prostor tišine i atmosfere, a postane mjesto živog pulsa, sukoba i dijaloga.
Kako je nastao vaš prvi dugometražni film i koja je bila početna ideja iz koje ste krenuli u njegovu realizaciju? Početkom 2024. sam bio na fakultetu kojeg nisam naročito volio, ponajviše zato što prethodno ljeto nisam upao na Akademiju dramske umjetnosti. U tom trenutku, neke stvari, baš poput tog upada na Akademiju su djelovale izvan dosega.
Razmišljao sam o tome koliko je sve jako skupo oko mene, koliko je tempo života brz i razoran, a onda sukladno tome i što bi neki pojedinac bio spreman napraviti da se izdigne iz loše pozicije. Razmislio sam o tome što bi odgovor za većinu ljudi bio na to pitanje, a to je bila akumulacija kapitala.
Zarađivanja novca, bilo kojom metodom, čak i ako ta metoda povrijedi ljude oko tebe. Tu negdje sam krenuo razvijati scenarij o bratu koji jedva spaja kraj s krajem i brine se u mlađoj sestri, sve dok ne upozna mladu i bogatu djevojku koju odluči iskoristiti.
Odlučio sam da želim da se film zove “Tuđe stvari”, zrcaleći motiv krađe koji će postati prisutan u scenariju, kao i motiv ljudi koji postaju udaljeniji jedni od drugih. Kako mi se potreba da nešto kažem o tome širila, ideje su zahtijevale više stranica.
Došao sam do nekog broja koji je bio približan dugometražnom filmu u obujmu, pa sam pitao samog sebe: zašto sada odustati? Što sprječava klinca od 19 godina da krene snimati dugometražni film? Glavna prepreka bio je manjak sredstava. Kako bih si olakšao posao, za glavnu ulogu odabrao sam – samog sebe. Samom sebi sam uvijek dostupan.
Za ulogu mlađe sestre angažirao sam svoju sestričnu, divnu Maru Brkić , koja mi je također uvijek bila pri ruci. Ostale sporedne uloge povjerio sam bliskim prijateljima, dok je tehnički dio pokrila ekipa iz Blank filmskog inkubatora, s kojom sam do tada snimao kratke igrane filmove.
Scenarij se na kraju svidio i glumačkim veteranima – Mariji Škaričić, Slavku Juragi, Janku Popoviću Volariću, Dubravci Ostojić i Sretenu Mokroviću . Oni su odlučili nesebično pomoći u realizaciji i tako je krenulo snimanje filma. Bili smo užasno entuzijastični. Kako biste opisali tematiku i pristup filmu?
Što vam je bilo najvažnije prenijeti publici i na koji ste način odlučili ispričati tu priču? Tematika filma je opstanak mladih u kapitalističkoj, modernoj Hrvatskoj. Mislio sam da je jedini legitiman pristup onaj koji u formi odražava sadržaj.
Ako je svakodnevica prosječne mlade osobe unutar nekih loših ekonomskih uvjeta stresna, onda i sam film treba odražavati to mentalno stanje. Tu je došlo do začeća stila iza filma, i zbilja mislim da je to nešto što se rijetko viđa u domaćoj kinematografiji. Htio sam publici prikazati "mali život", onaj koji svakodnevno prolazi tik pokraj nas.
Cilj mi je bio stvoriti malu priču s velikim implikacijama o tome u kojem se smjeru kreću naše društvo i naši ljudi. Želio sam prikazati koliko suživot s kapitalom može biti dehumanizirajuć, a na koncu i transformativan. Postavlja se ključno pitanje: Što je sve osoba spremna napraviti da se izdigne iz siromaštva i imamo li pravo to osuditi?
Koliko su se vaše početne ideje mijenjale tijekom snimanja? Je li se film u konačnici znatno razlikovao od onoga što ste prvotno zamislili? Film je od nastanka prvog skeča scenarija prošao kroz niz promjena.
Bila je tu jedna velika scena mise, i bez obzira koliko sam ju pokušavao realizirati, nije bilo realno da netko pusti puno ''djece'' da hodaju s kamerama po crkvi. Bilo je tu svakakvih kompromisa, kao što je i očekivano kad radite film s tekućim sredstvima brojnih studenata. Malo ste ograničeni.
Bez obzira na to, sama priča filma koja se fokusirala na neke obične siromašne studente nam je omogućila određene transgresije unutar produkcije filma. Na kraju dana, radimo film o siromašnom klincu – nije kao da treba izgledati bogato. Mogli smo si dopustiti ne-tipične filmske postupke.
S kojim ste se najvećim izazovima susreli tijekom produkcije i što vam je bilo najzahtjevnije u realizaciji vašeg prvog dugometražnog filma? Svaki dan je bio svojevrsni izazov. Recimo ovako: imate scenu u kojoj je osoba u trgovini. Kako sada snimiti scenu u trgovini?
Krenuli smo zivkati maloprodaje (to je bilo još tik prije nego što su sve nestale). Objasniš im što radiš, nadaš se da će doživjeti tvoju invaziju njihovog biznisa kao nešto plemenito... Onda se to dogodi i snimaš scenu, makar u najgorim uvjetima ikad.
Nerijetko bi snimali neku scenu dok bi ljudi gledali što radimo, pa bi ih morali tjerati da uspijemo održati stvar. Meni je osobno bilo jako zahtjevno raditi neke stvari skroz na svoju ruku, primjerice režirati i u isto vrijeme glumiti, bez ikakvog iskustva. Gonio me neki inat da to dovršim.
To se na kraju oslikalo i u nekoj ambicioznoj, sirovoj energiji filma. S kojim ste budžetom raspolagali za snimanje filma i koliko je taj iznos utjecao na ono što ste na kraju mogli realizirati? Jeste li zbog nedostatka novca morali odustati od nekih ideja? Da vas ne lažem, raspolagali smo nikakvim budžetom.
Ovaj se film snimio na novcu brojne lude djece koja su džeparac trošila u nadi da će napraviti nešto što će približiti njihove probleme nekoj široj publici. Iznos je utjecao u trenutcima, jednostavno morate biti skromni. Nema tu sad helikoptera, ludih tračnica. Kamera iz ruke i idemo. Morao sam odustati od nekih ideja radi manjka novca, naravno.
Sjećam se kad smo snimali scenu u klubu, koliko sam bio nadobudan... Tu će biti tisuću statista. Na kraju ih je bilo 7, ali smo uspjeli napraviti da izgleda kao da ih je barem 20. Taj manjak sredstava vas tjera da budete kreativni, a onda zapravo i naučite nešto o tome zanatu.
Smatrate li da se u Hrvatskoj amaterski i nezavisni film još uvijek doživljavaju kao nešto manje vrijedno od profesionalne produkcije? Koliko takva percepcija utječe na autore koji tek pokušavaju pronaći svoje mjesto u filmskoj industriji? Današnja industrija cijeni put izrade filma po šabloni, što je razumno.
Prvo si na fakultetu, radiš neke kratke filmove, tu se malo tražiš, onda završiš fakultet i napokon naučiš kako doći do sredstava za film. Ja sam bio malo nestrpljiv, pa išao na svoju ruku. Bez obzira na to, mislim da bi program/poticaj za nestrpljive mlade koji se žele izražavati bio odličan, teško je bez novaca.
Vaš će film ponovno biti prikazan 6. studenoga u sklopu Festivala europskog filma u MSU-u i 19. studenoga u Kinu Edison u Karlovcu. Što vam znače ovakve prilike za ponovno predstavljanje filma publici? Najviše od svega mi znači kad ljudi pogledaju film, kad ih dirne, a kad ga na koncu razumiju.
Premijera na Pulskom filmskom festivalu je nešto o čemu smo sanjali, nešto što nam je otvorilo razna vrata. Zato nam svaka nova projekcija, poput ovih u MSU-u i Karlovcu, znači doslovno sve. To je potvrda da film nastavlja živjeti.
Koliko je danas teško doći do publike s autorskim filmom i koliko su festivali i nezavisna kina važni za njegov život nakon premijere. Ono što je mene začudilo jest da je danas na neki način čak i lakše doći do publike nego prije. Svi smo manje-više postali istrenirani da volimo nestvarne stvari, skupocjene stvari.
Tu se otvorio prostor za ono što mi radimo, ono što nije skupo. Ljudi to cijene, neku žilavost valjda. Festivali i nezavisna kina su nam važni, naravno. To je prostor u kojem beskompromisno “ukrademo” ljudima sat i deset minuta njihove pažnje. Ako je netko potaknut na razmišljanje, mi smo svoj dio posla odradili. Zahvalni smo na svakoj prilici.
Kakvu ste podršku imali tijekom realizacije filma i što vam je u tom procesu najviše nedostajalo? Jesu li vam najviše pomogli ljudi iz filmske struke, institucije, lokalna zajednica ili prijatelji i suradnici? Imali smo podršku, bez obzira na to koliko se no-budget filmovi vole predstavljati kao emancipirani.
Velika su nam podrška bili ljudi od koje biste to i očekivali. Majke, očevi, prijatelji iz djetinjstva, ljudi iz struke, profesionalni glumci... Film smo napravili kroz udrugu Blank_filmski inkubator koja nas je podržavala s filmskom opremom kroz cijelo snimanje.
Na čemu trenutačno radite i možete li otkriti nešto o svojim budućim filmskim planovima? Što ste naučili iz iskustva snimanja svog prvog dugometražnog filma, a što biste voljeli ostvariti u budućnosti? Trenutačno radim na jednom kratkom igranom filmu o boksačkom meču unutar luksuzne vile.
To je jedan spiritualni nastavak “Tuđih stvari”, koji se bavi drugom najvećom tegobom modernih mladih ljudi, vječnim glumatanjem nečeg što nisi. Kad smo već kod glumatanja, film sam nazvao “je suis à bout”, da bude još manje jasno što je taj film zapravo. Izaći će nekad u 2027. godini, jako se veselim. Osim toga, završavam treću godinu Akademije.
Iz snimanja “Tuđih stvari” sam naučio da neke stvari mogu napraviti puno brže nego što mislim, bez obzira na manjak sredstva. Naučio sam i da udaranje glavom u zid nekad rezultira time da zid zapravo popusti. U budućnosti bih volio promijeniti percepciju “hrvatskog filma”, koliko god to zvuči ambiciozno.
Volio bih uspjeti u misiji da od “hrvatskog filma” napravim nešto u čemu naš narod može pronaći živi puls i ritam. Želim da to postane mjesto na kojem nam se objedinjuju ideje, gdje počinje dijalog i gdje smo dio nečeg razigranog i dinamičnog. Ukratko: da “hrvatski film” postane više temperamentni tango, a manje atmosferični valcer tijekom kojeg svi spavamo.