Ante Travizi, poznati hrvatski komičar, nedavno je preuzeo voditeljsku ulogu u RTL-ovu showu "Asia Express". Tijekom našeg razgovora u Zagrebu, otkrio je kako su ga putovanja oblikovala, ali i kako se suočava s emocionalnim trenucima vezanim uz svoju pokojnu majku.
(Zahvaljujemo Grandiosa Events na ustupljenom prostoru za snimanje) "Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba." A imamo i "Ante u Zagreb, Ante iz Zagreba", samo što se naš Ante iz Azije nije vratio praznih ruku. Kući je, osim uspomena s dalekih putovanja, donio i novo iskustvo: prvi se put okušao u voditeljskoj ulozi, i to u RTL-ovu showu "Asia Express".
Antu Travizija , simpatičnog Splićanina koji je svojim forama mic po mic osvajao hrvatsku stand-up scenu, pratim već dugo. Od prvih nastupa do pozornica pred stotinama i tisućama ljudi, njegov je put obilježio humor kojim lako osvaja publiku.
Ovih smo se dana susreli u Zagrebu, gdje smo ga fotografirali i razgovarali o svemu što se krije iza komičara kojeg publika poznaje s pozornice. Razgovor nas je odveo u njegove početke, kada bi za desetak minuta nastupa zaradio tadašnjih 40 kuna - novac koji mu je, kako mi je otkrio, bio među najslađe zarađenima u životu.
Od tih prvih koraka preko odrastanja i pronalaženja vlastitog puta stigli smo i do njegove neraskidive veze s "najlipšin gradon na svitu". No, iza šala i smijeha kriju se i neke puno nježnije priče.
Ante se tako prisjetio pokojne majke, svoje najveće životne podrške, koju i danas poželi nazvati kada mu se dogodi nešto lijepo, ali i kada život ne ide po planu.
O njihovim zajedničkim šetnjama, djetinjstvu, ljubavi i emocijama govorio je toliko iskreno da je postalo jasno kako iza komičara koji nasmijava publiku stoji čovjek čija bi vas priča mogla dirnuti više nego očekujete. Gledamo vas u voditeljskoj ulozi u showu "Asia Express" na RTL-u. Kako ste uopće došli do te uloge?
Jeste li od početka vjerovali da biste mogli dobiti angažman? Do uloge u 'Asia Expressu' sam došao preko castinga. Prvo me kontaktirala kreativna producentica koja je došla na moj nastup u Zagrebu, upoznali se i pozvala me na casting dan poslije.
Nisam bio zainteresiran niti malo jer su mi dva mjeseca snimanja preko ljeta zvučalo kao nešto što trenutačno ne želim. No, svaka joj čast na upornosti i što me natjerala da dođem na casting koji sam odradio onako, preko stvari, kao da nisam htio dobiti ulogu.
Audicija je prošla valjda bolje od očekivanog jer sam bio stava: ma boli me briga, ako dobijem - dobijem, ako ne, tim bolje. Nakon par dana kad su me zvali, zvučali su već kao da su se odlučili za mene, ispipavali me i gledali koliko sam zapravo spreman za to. Pomislio sam, kvragu, morat ću stvarno ići.
No, kako se bližilo vrijeme odlaska, bio sam jako uzbuđen i pozitivno nervozan, kompletno svjestan da je to bila dobra odluka. Dugo nisam bio tako uzbuđen oko nečega, a živim za trenutke u životu jer mi je, moram priznat, taman malo postalo dosadno u životu. Živim za promjene, nova iskustva i priliku da se pokažem u novom svjetlu.
Koliko vas je iskustvo snimanja u Aziji promijenilo? Kako ste se snašli u potpuno drukčijem kulturnom okruženju? Ne vjerujem da me nešto toliko pretjerano promijenilo.
Ono što mogu reći da sam definitivno zahvalan na životu koji sam si izgradio i život u našoj zemlji koja je stvarno predivna i ako mogu reći, debelo ispred zemalja u jugoistočnoj Aziji. Eventualno je Tajland tu klasa za sebe u svakom pogledu. Volim putovati i upoznavati različite kulture tako da sam uživao upijajući nove trenutke.
Svaki dan je bio prožet novim podražajima i iskustvima, nijedan nije bio dosadan. Svaki je dan bio poseban jer smo svaki dan bili na drugom mjestu. Moto showa je istinit, iskustvo koje se ne može kupiti, definitivno. Što vam je ondje bilo najneugodnije iskustvo, a koji vam je lokalni specijalitet najteže pao?
Jeste li se tek nakon povratka u Hrvatsku ponovno osvijestili koliko toga što uzimamo zdravo za gotovo zapravo imamo? Ne bih ništa tako izdvojio kao najneugodnije iskustvo jer sam ipak prilagodljiv. Mislim, ja ću kukati i žugati na glas, ali to je više 'stand-uperski' refleks. Prilagodim se i nastojim uživati gdje god bio.
Mogu izdvojiti ono što me mučilo, a vjerujem i druge, jest upravo higijena. Pogotovo kultura WC-a koja stvarno nije najbolja. U tim situacijama shvatiš što su zemlje trećeg svijeta. Najviše mi je nedostajala naša kava, naravno, odnosno jedan klasični kratki espresso.
Iskreno, nakon što sam osim Azije prošao dosta svijeta, Hrvatska je jedan od ljepših i boljih zemalja za živjeti. S obzirom koliko radimo, zarađujemo, kakva nam je priroda i socijalni život, Hrvatska je jedna od boljih zemalja za živjeti. Nemojmo zaboravit i sigurnost koju olako shvaćamo.
Tu je jugoistočna Azija jako slična nama, ekstremno je sigurno i ljudi su jako susretljivi. Prije nego ste se ozbiljnije počeli baviti komedijom, radili ste različite poslove - konobarili, prodavali ulaznice za klubove, bavili se čak iznajmljivanjem brodova. Kako danas gledate na to razdoblje i što ste iz tih iskustava ponijeli?
Oduvijek sam preferirao poslove gdje ne moram biti za sjedalicom. Zato, dakle 'stand-up'. Najteže mi je stajati u mjestu, sjediti po osam sati i biti zatvoren u prostoru. Ja sam kao pas doslovce, morate me nahranit i prošetati van kuće, u suprotnom postajem nervozan i naporan.
Kad sam iznajmljivao i prodavao brodove, to mi je bio najozbiljniji i jako dobar posao, ali me ubijao rad u uredu. Jednostavno, jako teško mi je bilo sjediti za stolom, ponekad više od deset sati. Osjećao sam se da trunem i da mi treba promjena. Tada je 'stand up' uhvatio veći zamah i rekao sam, O. K. idemo probat pa što bude.
Uvijek se mogu vratiti na staro. Koliko je 'stand-up' komedija financijski neizvjestan posao, osobito na početku? Jeste li morali paralelno raditi druge poslove kako biste mogli živjeti od komedije? Na početku nismo znali da je novac uopće opcija u 'stand-upu'. To je počelo iz čiste ljubavi, druženja, znatiželje i putovanja.
Putovali smo iz Splita za Zagreb da bi zaradili doslovce 40 kuna, ako i toliko.. Bili smo najsretniji ikad. Tih 40 kuna mi je slađe bilo nego ikakav novac. Razmišljao sam - 'wow' ovo sam dobio samo jer sam pričao 10 minuta nekakve svoje glupe pizdarije.
U početku sam imao posao u turizmu i to jako dobar posao, ali jednostavno komedija je bila neizvjesna i nismo znali što budućnost nosi. Tada sam razmišljao, kad budem mogao imati neki novac od kojeg mogu živjeti, dat ću se skroz u 'stand-up'. To je bilo 2020. i onda je došla pandemija. Tada sam bio u duplom problemu.
Jeste li oduvijek bili osoba koja nasmijava druge? Kakav ste bili kao dječak, onaj koji stalno izvodi gluposti i zabavlja društvo ili netko tko je humorom prikrivao i neke druge osjećaje? Nedavno smo imali dvadeset godina od osnovne škole i prisjećali smo se takvih stvari. Sjećanje me nije varalo.
Nisam izvodio gluposti jer je konkurencija bila prejaka i bilo je puno više nevaljalih dječaka koji su radili ozbiljne spačke. Nasmijavao sam ljude, ali sam više bio igrač za manje društvo. Ponekad je najbolje adresirati ispred publike ako fora nije prošla ili ako vam netko dobacuje.
Tada publika shvaća da ste prisutni i da držite konce u svojim rukama. Doduše, jednom sam, ne smijem reći gdje, imao nastup na otvorenom i stvarno mi nije bio dobar dan. Bio sam s kolegama i bio je moj red da nastupim prvi. Nevoljko sam to prihvatio i u roku od pet sekundi je neki lik počeo dobacivati nesuvisle stvari.
Trebao sam ga ignorirat, ali vrag mi nije dao mira i htio sam sukob očito. Počeo sam ga vrijeđati, ali ono bez filtera, do točke da je postalo neukusno. To bi možda i bilo smiješno da se dogodilo poslije, ali ja sam pozdravio publiku i krenuo 'rigat' vatru na tog lika.
Publika nije znala što se događa i bilo je jako teško nastupati poslije tog vrijeđanja. Moram priznati, 'spustile su mi se rolete', odnosno zamračio um i izgubio kontrolu. Ostatak seta je prošao s nekim malim smjehovima, ali realno katastrofa.
Jedino tko se smijao sa strane su kolege iz splitske scene koji nisu mogli vjerovati što se događa na bini. Mi živimo za te trenutke. Taj nastup mi je podsjetnik da nikad tako ne smijem gubiti kontrolu, radim lošu reklamu sebi i kolegama, naravno. Što mislite da je ono po čemu se Ante Travizi razlikuje od drugih komičara? Zanimljivo pitanje.
To bi trebali pitati druge, ali mislim da sam dovoljno samosvjestan da to kažem. Mislim da sam nepredvidiv na pozornici (što vidimo iz prošlog odgovora), simpatičan i prisutan na bini.
Imam određene jasne stavove i ne bojim ih se reći, čak volim da se publika ne slaže sa mnom uvijek pa da uđemo u nekakvu raspravu i pokušam ih pridobit na svoju stranu. Imitacije su isto dio mog nastupa, odnosno glumatanje tako da vjerujem da mogu dobro "naslikati" sliku dok pričam.
Što vam najviše nedostaje kada niste u Splitu, koje su vam najdraže gradske ulice i postoji li nešto u tom gradu što vas istodobno živcira i ne biste mijenjali ni za što? Najviše mi nedostaju kave s ekipom, naša hrana i sport. Najviše me ponekad živcira naš mentalitet, pritom mislim na to da smo teški kao publika u bilo čemu.
Teško nas je impresionirati, ali ima prednosti u tome. Split je poznat kao teška publika za 'stand up' i stvarno moraš bit kvalitetan i smiješan da bi te Splićani priznali. Tako su nas poboljšali i prolazimo dobro bilo gdje. Mi imamo izraz, ako je 'baza' prošla u Splitu, proći će bilo gdje.
To je živa istina i Split nas je nekom teškom željeznom ljubavi odgojio za daljnje pohode diljem Hrvatske i šire. Pošto sam dijete iz kvarta Spinuta, gradske ulice su mi uvijek najdraže, a posebno bih izdvojio Plinarsku u Varošu pogotovo zimi.
Podsjeća me na djetinjstvo kada bi s mamom šetao s ćevapima iz Pauline u rukama, a žute lanterne obasjavaju cijeli Varoš. Splićanin ste koji je studirao u Puli, a poslije ste upisali čak i tečaj kuhanja. Kako to? Kako volim reći u 'stand-upu', studirao sam u Puli jer nisam nigdje drugdje upao.
Činjenica je da sam prva generacija državne mature i nevjerojatno je da u 4. razredu srednje škole prvi put završim na popravnom iz računovodstva, a što znači da nisam mogao ići na ljetni rok državne mature, odnosno gubiš pravo prvoupisa na fakultete. Išao sam na jesenski rok, položio maturu i gledao što ću.
Moj prijatelj iz ekipe je upisao u Puli Kulturu i turizam koji je samo još bio u Zadru. Pula nam je bila šarmantna jer smo bili to ljeto na Seasplash festivalu i shvatili, O. K., ovo je kul festival, pretpostavljamo da samo kul grad može imat takav festival. Zadar nam je bio sličan Splitu, pa smo htjeli nešto drukčije.
Bila je jako dobro odluka jer smo praktički bili jedini Splićani koji su bili u Puli tako da su svi znali za nas. Sjećam se prvog tjedna kad bi me ljudi pitali: ti si iz Splita došao u Pulu? Odgovorili bi mi s: "Ti si budala". Pula je bila pun pogodak i tamo sam proveo formativne godine i upoznao sam cijelu Istru i dobre ljude.
Istru uvijek nosim u srcu. Očito volite biti u centru pozornosti, a popularnost na društvenim mrežama dodatno vas je približila publici. Jeste li ikada za tu osobinu krivili svoj horoskopski znak? Volim i ne volim iskreno. Znam, zvuči da lažem, ali je istina.
Zapravo, hajdemo ovako reći, ima trenutaka kada uživam u tome i ima trenutaka kada bih volio da me nitko ne zna i da živim u sjeni. Volio bih da sam manje samokritičan i da manje razmišljam po pitanju toga kako me se percipira.
Dosta videa nisam objavio jer sam previše razmišljao i rekao: "Mah ovo je glupo, ne želim ovo objaviti", a dok velika većina sadržaj kreatora izbacuje sve živo. Ironično krivim svoj horoskopski znak, kao: "Ah ludi vodenjak, što ću". Često volim reći, ne vjerujem u horoskop, ali mi vodenjaci smo stvarno najposebniji. Narcisoidno, znam. Što ćeš?
Takvi smo mi vodenjaci. Iz kakve obitelji dolazite? Kako su vaši roditelji i sestra reagirali kada ste im rekli da se želite baviti 'stand-upom'? Jedno klasično dijete rastavljenih roditelja. Odrastao sam s mamom i starijom sestrom. Otac je bio pomorac cijeli život, (sada je u mirovini), tako da ga ne bi bilo i ovako i onako u mom životu.
Majka i sestra bile su oduševljene što se bavim 'stand-upom', otac nije ni znao što je to. Doduše, prošlo je toliko godina tako da i on sada zna, cijeni i hvali se okolo ljudima meni iza leđa. Pogotovo mu je drago kada mu netko drugi kaže da me gledao i da sam mu super.
On će onako ponosno reći: "To mu je od mene i realno, ne može on meni vode dodat. Ante ima sreću što se ja nisam time bavio". Vaša majka preminula je prije nekoliko godina. Koliko vam znači to što je znala da ste pronašli svoj put? U kojim trenucima vam posebno nedostaje i što biste joj danas voljeli reći?
Mama me nažalost nije nikad vidjela kako nastupam. Taman kad sam se počeo baviti 'stand-upom' je ona bila već poprilično bolesna i slabo pokretna. Jako mi je žao što me nikad nije vidjeli na pozornici, ali mislim da bi bila ponosna. Smisao za humor sam naslijedio od majke, ali takozvane 'stage presence' i kukanje sam naslijedio od oca.
Ispao sam točno pravi hibrid njih dvoje. Zahvalan sam na tome apsolutno. Iskreno, prošlo je sedam godina od smrti i ne prođe dan da ne razmišljam o njoj. Nažalost, to je duboka tuga u srcu i mislim da sam sigurno drukčija osoba od tada. Najčešće mi majka nedostaje kad imam neke nesigurnosti u životu ili ne znam što treba napraviti.
Zamislite, dan-danas pomislim nju prvu nazvati kad mi se dogodi neka dobra ili jako loša stvar. U toj situaciji, pomislim što bi mi mama rekla i uvijek mi je govorila da slušam sebe i intuiciju i moram priznati da nikad nisam to pogriješio. Bio sam tada isto premlad da shvatim taj gubitak i bio sam "ljut" što je bolesna. Nisam to mogao prihvatiti.
Poznavajuć moju majku, ne bi zamjerila nego bi skuhala nešto vrhunski i upalili bi "Gospodare prstenova". To nam je najdraži film. Koliko se vaš privatni život razlikuje od onoga što publika vidi na pozornici i društvenim mrežama?
Je li humor vaš prirodan način suočavanja sa životom ili postoje trenuci kada vam je posljednje do čega vam je stalo da nekoga nasmijete? Iskreno, moj život se ne razlikuje puno od onoga na pozornici i zapravo. Uzimam inspiraciju iz života da pričam više-manje o svemu s publikom. Ovisi kako me inspiracija ide.
Zanimljivo je da u 'stand-upu' odrastaš na pozornici, s publikom. Mi komičari imamo refleks da tražimo humor u svemu. Ponekad namjerno ulazim u nekakvu situaciju ili čak sukob jer moguće da ću dobit nešto materijala. Mi smo strvinari. Sve ćemo napraviti za materijal.
Postoje trenuci kad nisam od volje za nasmijati ljude, ali to se najčešće dogodi kada je tempo ekstremno naporan, kada bude po dvadesetak nastupa mjesečno. Tada sve to putovanje, autocesta, benzinske, noćarenje dolazi na naplatu. Tada vapiš za mirom i rutinom. Teško se zaljubljujem i onda je najgore da ne znam uopće jesam li zaljubljen.
Je li to opet znak vodenjaka?. O Bože, sada će stvarno ispasti da vjerujem u horoskop. Primjećujete li da vam popularnost donosi više poruka i pažnje žena na društvenim mrežama? I funkcioniraju li vam u ljubavi fore koje tako dobro prolaze na pozornici? Nećemo se lagati.
Opće je poznato da žene vole humor i naravno da postoji veća pažnja od ljepšeg spola otkad se bavim komedijom. Žene su vječna inspiracija i čar tog odnosa je što se može prebaciti dosta toga na pozornicu. Žene kao tema inspiracije su uvijek dobra tema i jako dobro prolazi pogotovo kod ženske publike. Vole kad se priča o njima, čini mi se.
Muškarci samo mogu kimati glavom i reći, zajedno smo u tome. Makar, zbog pojave društvenih mreža često se priča o nekim stvarima po pitanju odnosa koje prije nisu postojale, tako da mislim da učimo više nego ikad jedni o drugima.
Na drugu stranu, jaz između muškaraca i žena nikad veći, ta podjela mi neće nikad bit jasna, odnosno neki animozitet u modernom društvu. Jesmo li saznali više jedni o drugima pa se zato "mrzimo" više, nažalost. Ne znam, samo razmišljam na glas. Svakako, ne sviđa mi se taj smjer animoziteta niti malo. Što je najluđe što ste napravili zbog ljubavi?
Jeste li veći romantik nego što ljudi misle? Iskreno, ne mogu izdvoji nešto posebno. Nisam osoba koja će pogaziti svoje principe ili biti "papuča" za djevojku ili potencijalnu ženu. Volim u zezanciji reći svojoj potencijalnoj djevojci: "Ako ima negdje bolje, široko ti polje".
Imam i ja romantične trenutke, ali ponekad onu klasičnu romantiku gledam s gađenjem, odnosno bude mi "cringe". Ponekad sam racionalno hladno muško koje na to gleda kao znak slabosti, nažalost. Ono što sigurno mogu izdvojiti, kad marim za određenu osobu, ništa mi nije problem za nju učiniti. A ma baš ništa.
Mislim da je to moj "love language", kako bi se reklo. Navijate li za Hajduk i kad gubi? Što češ. Moraš. Mislim da je sve jasno iz toga. Čime se bavite u slobodno vrijeme? Neki nesvakidašnji hobi? Postao sam ovisnik o padelu. Znam, rugajte se koliko želite, ali padel ću braniti životom.
Zadnje tri godine ga igram religiozno i uživam u svakom trenutku. Znate što? Uskoro ću 35 godina i nemam toliko puno godina gdje ću se moći kretati još kao mladić. Uživam u tom sportu, upoznajem ljude i taman ima element kompetitivnosti da je svaki termin jako bitan. Igramo prijateljski termin kao da je finale lige prvaka.
Tipično splitski, termin prožet psovkama, živcima i potisnutom agresijom. Taman dođe da se malo ispušemo. Kakvi ste u kuhanju? Imate li svog asa u rukavu? Moram se pohvalit da sam više nego solidan. U doba pandemije koronom otišao sam u školu kuhanja jer sam htio naučiti kako treba i smanjiti naručivanje hrane.
To mi je bila jedna od boljih odluka u životu i samim time sam zavolio kuhanje još više. Prezime mi ima talijanske korijene tako da sam skroz dobar u talijanskoj kuhinji. Nije to prezime za džabe, tako da su rižoti i carbonara moji forte. Volim jednostavna jela bez puno filozofiranja gdje dobiješ najviše s minimalno sastojaka.
Imam i dane kad bacim komad mesa i pustim sporo pet, šest sati da se peče, pritom mislim na trganu svinjetinu ili meso Genovese, odnosno kao trgana junetina. Slab sam na sve trgano. Kada biste na trenutak maknuli komediju, društvene mreže i javnu prepoznatljivost, što biste rekli da je srž Ante Travizija? Srž mene je jednostavnost života.
Volim uživati u sitnicama i lijepim trenucima s društvom. Pritom mislim na kavu, hranu, partnericu i prijatelje. Partnerice i prijatelji na predzadnjem i zadnjem mjestu. Eto krasna mi je srž. Koji su vam najveći neostvareni snovi, vidite li se jednoga dana u ulozi supruga i oca? Apsolutno se vidim.
Već sam uhvatio neke godinice tako da nemam baš ni puno vremena. S obzirom na to da imam i svojih neriješenih problema, pitam se, jeli vrijedno taj um i genetiku širit dalje još. Vidjet ćemo što život nosi. Svakako se osjećam spremnije i zrelije nego što sam bio prije par godina.
Iskreno, mislim da bih imao dijete samo zbog materijala, odnosno fora za 'stand-up'. To je plodonosna odluka. Kao što rekoh, sve za materijal. Čitate li? Imate li knjigu za preporučiti? Čitan puno manje nego što bih želio, kao i većina danas, vjerujem. Kolektivno nam je opao fokus zbog mobitela, društvenih mreža i načina života.
I ja sam jedna od tih žrtava. Jesen je period kad čitam, tada se nekako osjećam najintelektualnije. Otkrio sam da volim čitat Kunderu i većina od njega što sam čitao mi je leglo. Dakle, preporučujem više-manje njegove klasike kao Šala, Nepodnošljiva lakoća postojanja i Smiješne ljubavi.
Za kraj, što biste voljeli da ljudi o vama razumiju, a možda još ne vide? Još se nisam oslobodio i otvorio u potpunosti u kreativi i komediji. Sada se osjećam bolje oko sebe i nadam se da će to publika uskoro vidjeti i doživjeti. Nadam se. Ako ne, zaboravite da sam ovo rekao.