Imati milosti prema drugom čovjeku znači savršeno bezinteresno prepoznati sebe u njemu. Ivan Iljič nije imao milosti prema ljudima, premda nije bio zao čovjek, a onda na kraju ljudi nisu imali milosti prema njemu Lav Nikolajevič Tolstoj: Smrt Ivana Iljiča Telegram, Zagreb 2026.
Ako bi onu jednu knjigu trebalo pročitati da baš s nijednom ne pođete pred svetog Petra , možda bih vam predložio ovu. Ni sto stranica rahlo prelomljenog teksta krupnih slova, jedva malo duža pripovijetka, pisca koji je čuven po monumentalnim romanima.
Počinje sastankom sudskog vijeća s državnim odvjetnikom, pomalo onako kako započinju ruske priče, crtice, novele. Sastanak je rutinski, dosadan, pa jedan od okupljenih lista novine i u novinama pročita; "Gospodo," (…) "Ivan Iljič je umro". Zatim se odlazi kod obitelji na žalost.
Atmosfera vrlo hladna, bešćutna, u prvih nekoliko stranica već toliko se toga u životu završilo, čovjek je već umro, tako da čitatelj pomišlja o čemu Tolstojeva priča dalje uopće može govoriti, o čemu Tolstoj u ovakvoj s kraja postavljenoj priči uopće može pripovijedati. Ivan Iljič zove se obično.
I sasvim je običan čovjek, koji stjecajem okolnosti i prirodnom vlastite ambicije, rutinom sudbine i prema unaprijed postavljenom klasnom rasporedu postaje ugledan član društva. Ženi se bez razloga, zato što je tako možda red. Živi bez razloga, tako što si pokušava stvoriti ugodu dok ga stranke gledaju kako važan prolazi hodnicima .
Tolstoj je pisac ideje, filozofskog stava, teze, koju treba obrazložiti i na čistac izvesti pričom. On je poput svećenika koji se posluži anegdotom za oživotvorenje ideje svoje propovijedi. Tolstoj je zasigurno najveći propovjednik u europskoj književnoj povijesti, što će lakomisleni krivo shvatiti kao pokudu.
"Smrt Ivana Iljiča" pripovijetka je o samrtničkom očaju i o svijetu bez empatije. Ili, nekim prethodnim i ljepšim jezikom rečeno, svijetu bez milosti. Doista, nemilosrdno je umiranje Ivana Iljiča , a ta je nemilosrdnost, onakva kakvom je pisac prikazuje, neočekivano i neugodno suvremena.
Sve je isto kao danas, pa se čitatelj začudi da je tako bilo i onda. I ima tu potrebu, čitatelj, da pripovijest sravnjuje sa životom koji živi, što je starinski način čitanja, karakterističan za građanski svijet iz ranijih doba i prijemčiv za rusku prozu devetnaestog stoljeća. Ljudima bivalo bi lakše kad u knjizi nađu situacije iz vlastitog života.
Imati milosti prema drugom čovjeku znači savršeno bezinteresno prepoznati sebe u njemu. Ivan Iljič nije imao milosti prema ljudima, premda nije bio zao čovjek, a onda na kraju ljudi nisu imali milosti prema njemu. Tolstoj neće reći da u tome ima njegove prethodne zasluge. To bi bilo banalno i krivo.
To bi bila jeftina i beskorisna pedagoška pouka, pritom i suprotna piščevim uvjerenjima. Ono što on, međutim, zastupa jest da čovjek stvara vlastiti svijet, pa tako, do određene mjere, i okolnosti svoga života. Ivan Iljič stvarao je svijet bez milosti, u kojem će taštini biti ugodno, dok hodnikom prolazi pokraj onih koji ga gledaju.
Onda se razbolio, onda je započelo njegovo mučno umiranje, u kojem pisac opisujući tjelesne patnje genijalno sugerira više nego što opisuje gore nevolje duha i duše. Tolstoj ne kaže od čega Ivan Iljič boluje.
Bolesniku to nisu ni rekli: možda je slijepo crijevo, možda je lutajući bubreg, spominju mu sve neke bezvezne stvari, onako kako se to bolesnicima govorilo u određenim vremenima i kulturama, pa ga puštaju da sam nadođe na to da umire. Njega jako boli, a on ne zna što ga boli.
Bole ga, kaže, slabine, u ustima mu je neki gadan okus, oko sebe, čini mu se, širi težak smrad. Sklon primjeni amaterske dijagnostike nad likovima u književnom tekstu, čitatelj odavna misli da Ivan Iljič boluje od raka gušterače. Ne boli njega u slabinama.
Nemilosrdna okolina očekuje da se mimo njih dogodi ono što Ivan Iljič i smrt imaju jedno s drugim. Oni bi da ostanu izvan, i to im uspijeva. On, međutim, dok leži na tom otomanu, jer u krevet neće, htio bi da ga netko utješi, da mu govore one riječi koje su mu govorili kad bi u djetinjstvu bio bolestan.
Tolstoj je kršćanski pisac, kao i Dostojevski na neki drukčiji način. Čehov, najmilosrdniji i najnježniji od njih trojice, nije kršćanski pisac. Njegov je humanizam izvan svih biblijskih okvira. U umiranju Ivana Iljiča pojavljuje se sluga Gerasim, kao milosrdni Krist . Kao utjeha i put prema sretnom svršetku priče.
"Smrt Ivana Iljiča" je, naime, priča sa sretnim svršetkom. Gotovo da i ne postoji sretniji svršetak u knjigama za odrasle. Prijevod Tanje Radmilo čitamo s radosnim prihvaćanjem. Ovo jedan je od onih tekstova koje bi svaki put, za svaku generaciju i uz svaku jezično-govornu mijenu, trebalo prevoditi ponovo. Pogotovo ako je ovo ona knjiga koju bi, jednu jedinu, nečitajući trebali pročitati da ih helij u praznoj glavi ne odnese u stratosferu, gore iznad svetog Petra.
