Njegov najpoznatiji, ali i najzloglasniji projekt svakako je epski povijesni spektakl Kaligula iz 1979. godine. Ovaj je hrabri uradak nedvojbeno izazvao pravu buru u filmskom svijetu koja se pamti i prepričava i danas.
Film je financirao moćni osnivač i izdavač časopisa Penthouse Bob Guccione koji je volio šokirati javnost Talijanski redatelj Giovanni Tinto Brass , kojeg su svojedobno nazivali Antonionijem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, preminuo je 4. studenoga 2026. godine u svom domu u Rimu, u naselju Isola Farnese, u 94. godini života.
Vijest o njegovoj smrti potvrdili su njegova supruga Caterina Varzi te djeca Bonifacio i Beatrice. Odlaskom ovog kultnog filmaša zatvara se jedno veliko poglavlje europske kinematografije, obilježeno rušenjem tabua i otvorenim slavljenjem ljudske seksualnosti.
Brass je tijekom više od pola stoljeća karijere stvorio prepoznatljiv stil koji je šokirao, ali i privlačio široku publiku diljem svijeta. Iako je počeo kao hvaljeni avangardni umjetnik, povijest će ga najviše pamtiti kao neprikosnovenog maestra talijanskog erotskog filma.
Njegov put prema filmskom vrhu započeo je daleko od erotike kojom se kasnije proslavio diljem Europe. Rođen je 26. ožujka 1933. godine u Milanu, a nadimak Tinto dobio je od svog djeda Italica, poznatog slikara, koji ga je nazvao po slavnom Tintorettu.
Brass je odrastao u Veneciji, a nakon diplome na pravnom fakultetu u Ferrari odlučio je slijediti svoju veliku strast prema sedmoj umjetnosti. Preselio se u Pariz gdje je radio kao arhivist i montažer u poznatoj ustanovi Cinémathèque Française, upijajući nevjerojatnu kreativnu energiju.
Tamo je sklapao poznanstva s velikanima francuskog novog vala i polako oblikovao svoj budući autorski rukopis. Po povratku u rodnu Italiju, pekao je zanat radeći kao asistent i montažer legendarnog redatelja Roberta Rossellinija.
Malo je poznato da je Brassov rani avangardni renome privukao i velike holivudske studije, pa mu je tako studio Warner Bros 1968. godine ponudio režiju. Radilo se o filmskoj adaptaciji kultnog romana Paklena naranča, što je trebao biti njegov veliki iskorak.
Ipak, zbog preklapanja u rasporedu i nemogućnosti usklađivanja vremena, ta je nevjerojatna prilika na kraju pripala Stanleyju Kubricku. Brass nikada nije javno žalio zbog te propuštene šanse, već je ustrajao u istraživanju vlastite filmske vizije.
Prelazak u erotsku kinematografiju dogodio se tijekom sedamdesetih godina, kada je svoje političke stavove i kritiku moći počeo izražavati kroz eksplicitne prikaze tjelesnosti. Sam je često isticao kako erotiku smatra temeljnim ključem ljudskog izražavanja te ga je oduvijek najviše zanimalo upravo iskreno portretiranje žena.
Posljednjih desetak godina života Brass se uglavnom povukao iz javnosti zbog narušenog zdravlja. U travnju 2010. godine pretrpio je težak moždani udar s intrakranijalnim krvarenjem koji mu je zauvijek promijenio svakodnevicu. Zbog tih ozbiljnih posljedica ostao je prikovan za invalidska kolica te je potpuno izgubio sposobnost čitanja i pisanja.
Unatoč tim teškim preprekama, njegova druga supruga Caterina bila mu je najveći životni oslonac u starosti. Pomoću videozapisa njegovih starih filmova pomogla mu je vratiti se u kakvu-takvu rutinu u njihovom predivnom domu.
Za svoj devedeseti rođendan izrazio je skromnu, ali duboko osobnu želju da se njegov pepeo nakon smrti jednostavno prospe u Venecijanskoj laguni. Njegov najpoznatiji, ali i najzloglasniji projekt svakako je epski povijesni spektakl Kaligula iz 1979. godine.
Ovaj je hrabri uradak nedvojbeno izazvao pravu buru u filmskom svijetu koja se pamti i prepričava i danas. Film je financirao moćni osnivač i izdavač časopisa Penthouse Bob Guccione koji je volio šokirati javnost. On je primijetio Brassa nakon ogromnog međunarodnog uspjeha njegovog filma Salon Kitty iz 1976. godine.
Salon Kitty bio je iznimno mračan prikaz stvarnog nacističkog bordela u Berlinu koji se koristio za špijuniranje stranih dužnosnika. Njegova vizualna estetika savršeno je odgovarala Guccioneovoj viziji velikog, dekadentnog i masovnog pornografskog filma.
U Kaliguli je Brass okupio zaista vrhunsku glumačku postavu koju su predvodili Malcolm McDowell u naslovnoj ulozi. Uz njega su nastupala i ugledna britanska imena poput Helen Mirren, Petera O'Toolea te slavnog Johna Gielguda.
Scenarij je prvotno napisao priznati autor Gore Vidal, no redatelj nije bio sasvim zadovoljan pa ga je prepravio uvodeći orgije i mnoštvo golotinje. Zbog silnih promjena u tekstu, književnik Gore Vidal se vrlo brzo javno odrekao filma i cijelog projekta.
Međutim, pravi je medijski sukob nastao tek u fazi postprodukcije kada se grubo umiješao sam producent Guccione. Bez ikakvog Brassovog znanja i službenog odobrenja, Guccione je samostalno angažirao modele iz svog časopisa. S njima je naknadno snimio i jednostavno ubacio u film scene eksplicitnog, nesimuliranog hardcore seksa.
Talijanski redatelj bio je izvan sebe od bijesa i osjećao se duboko izdano kao umjetnik. Njemu je time uskraćeno pravo na završnu montažu u koju je ulagao najveći dio svoje jedinstvene kreativne vizije. Zbog svega toga pokrenuo je duge pravne bitke i konačno uspješno tužio moćne producente pred sudom.
Cilj mu je bio zauvijek maknuti svoje ime s odjavne špice tog izrazito kontroverznog filma. Pristao je na kraju da ga se navede isključivo kao osobu zaduženu za glavnu fotografiju, što je bila rijetka pobjeda. Film je po izlasku dočekan na nož od strane ugledne kritike, ali je kasnije ipak stekao veliki kultni status.
Kroz cijelu svoju dugu karijeru, Brass je bio podjednako slavljen i oštro kritiziran zbog svog jedinstvenog vizualnog potpisa. U sam centar pažnje uvijek je stavljao ljepotu ženskog tijela, a nadasve obline koje je pretvorio u svoj fetiš.
Bio je potpuno otvoren u svom slavljenju voajerizma, tvrdeći da svojim radom razbija onaj licemjerni malograđanski moral. Njegov je cilj bio osloboditi žensku seksualnu želju i prikazati je u punom sjaju na velikom platnu. Njegovi popularni filmovi iz osamdesetih i devedesetih godina neizmjerno su utjecali na modernu kinematografiju.
Hitovi poput La chiave, Miranda, Paprika te Così fan tutte uspješno su lansirali karijere brojnih europskih glumica. U njegovim se preciznim kadrovima erotika redovito ispreplitala sa suptilnim, često i prilično mračnim humorom. Sve je to bilo pomiješano s ozbiljnim preispitivanjem ljudskih odnosa, ljubomore i onih najskrivenijih fantazija.
Upravo je film La chiave iz 1983. godine ostvario enorman financijski uspjeh na kino blagajnama. U Italiji je te godine po zaradi bio odmah iza globalnog američkog hita Flashdance. Njegov redateljski pristup radu s glumcima na setu bio je izrazito slobodan i opušten.
Apsolutna intima pred kamerama bila je ključan dio njegovog svakodnevnog stvaralačkog procesa. Iako bi ga današnji pokreti možda dočekali s velikom osudom, većina glumica nije se žalila na njegovo ponašanje tijekom snimanja. Poznata oskarovka Helen Mirren jednom je prilikom izjavila da je zaista voljela iskustvo rada na Kaliguli.
Tom je prilikom podsjetila javnost da ne treba gledati samo onaj površni element šoka u njegovim djelima. Pozvala je gledatelje da prepoznaju Brassa kao iznimno radikalnog i hrabrog redatelja svog specifičnog vremena. Svoje osebujne stavove o anatomiji, erotici i općenito ljudskoj seksualnosti Brass nije izražavao samo vizualno.
Svoja je razmišljanja čak pretvorio i u literaturu, objavivši simpatičnu esejističku knjižicu Elogio del culo . Osim po filmovima, bio je izrazito prepoznatljiv po svom upečatljivom osobnom imidžu. Gotovo je uvijek imao naočale s crvenim okvirom te nezaobilaznu veliku cigaru koju je stalno držao u ustima.
Njegov privatni život bio je jednako šarolik i zanimljiv kao i njegovi cijenjeni filmski klasici. Njegova prva supruga bila je Carla Cipriani, u obitelji i društvu od milja zvana Tinta. Ona je potjecala iz iznimno poznate venecijanske ugostiteljske obitelji, a upoznali su se još u ranim školskim danima.
Bili su u skladnom braku od davne 1957. godine pa sve do njezine smrti 2006. godine. Carla je bila mnogo više od supruge, često je radila kao scenaristica i bila mu je najbliža profesionalna suradnica. Oboje su potpuno otvoreno govorili o svom poprilično nekonvencionalnom braku i posjetima svingerskim klubovima dok su živjeli u Parizu.
Često su isticali da među njima nikada nije bilo one razorne prave ljubomore. Iz tog su dugogodišnjeg braka dobili sina Bonifacija, koji danas vodi njihov slavni obiteljski ugostiteljski posao. Uz njega su dobili i kćer Beatrice, koja se pak posvetila glumi i nastavila umjetnički niz.
Nakon Carlina odlaska, uslijedio je period tugovanja, no Brass je kasnije pronašao utjehu u novoj ljubavi. Započeo je vezu s dvadeset osam godina mlađom odvjetnicom i psihologinjom Caterinom Varzi s kojom se vjenčao 2017. godine. Ona ga je osvojila prvenstveno svojom neupitnom intelektualnom dubinom, dok je on nju osvojio ogromnim strpljenjem.
Upravo joj je on pomogao zauvijek srušiti one teške emocionalne zidove koje je dugo gradila oko sebe. Njihov je odnos bio iznimno snažan, iskren i ispunjen velikim međusobnim poštovanjem. Zanimljivo je da su čak potpisali i poseban pisani dogovor o okončanju njegova života u slučaju najgore bolesti.
Caterina je na kraju bdjela nad njim sve do samog kraja, pokazujući mu neizmjernu ljubav. Posvetila se i njegovoj ostavštini i filmskoj arhivi, pazeći da njegova velika umjetnička djela ostanu sačuvana za buduće generacije.