Djeca danas imaju više mogućnosti nego ikada prije, a istodobno se sve češće govori o teškoćama s koncentracijom, pažnjom, učenjem i kontrolom emocija. Što se dogodilo s generacijama koje odrastaju uz mobitele, koliko smo im oduzeli slobodnu igru i zašto dobre namjere roditelja ponekad mogu imati suprotan učinak?
O tim je pitanjima u podcastu Offline na net. hr-u govorio dr. Ranko Rajović , liječnik, autor i tvorac NTC sustava učenja, koji godinama upozorava na važnost kretanja, igre i razvoja funkcionalnog znanja kod djece. "Već prije 15 godina primijetili smo da je svaka nova generacija malo slabija.
Istraživali smo motoričke sposobnosti, pažnju, koncentraciju, kontrolu emocija, opće znanje i rječnik. Učitelji koji rade dulje od deset godina također su primjećivali promjene“, kaže Rajović.
Foto: Net. hr Smatra da je najveći problem u tome što se okruženje djece dramatično promijenilo, dok se metode odgoja i obrazovanja nisu dovoljno prilagodile. "Osnovno je pitanje hoće li djeca postati bolja ako nastavimo primjenjivati iste metode. Neće. Nešto se promijenilo i moramo tražiti uzroke."
Kretanje je temelj razvoja djeteta Jedna od njegovih najvažnijih poruka roditeljima odnosi se na fizičku aktivnost. Prema Rajoviću, kretanje nije samo način na koji djeca troše energiju nego i važan dio njihova razvoja. "Kretanje je prva stepenica. Nakon toga dolazi znanje, a onda funkcionalno znanje.
Ne možemo očekivati da dijete dobro uči ako se prethodno nisu razvile i povezale važne regije mozga", objašnjava. Posebno ističe predškolsko razdoblje , kada bi djeca trebala imati dovoljno prilika za trčanje, skakanje, vrtnju, prevrtanje i istraživanje prostora. "Ako dijete nema dovoljno kretanja, ulazimo u problem.
Kretanje je osnova razvoja djeteta", poručuje. Navodi i primjer mjerenja aktivnosti djece na kampovima i u gradskim sredinama. Prema njegovim riječima, djeca u gradovima u dobi od šest godina prelaze otprilike dva do šest kilometara dnevno, dok su na kampovima zabilježili i 15 do 20 kilometara.
"Mi smo kao mali prelazili dnevno 15 kilometara, a danas djeca prijeđu dva ili tri. Moramo se zapitati koliko se njihovo svakodnevno iskustvo promijenilo." Roditeljima stoga savjetuje da djeci omoguće što više prirodnog kretanja, umjesto da im svaki trenutak organiziraju i nadziru.
Foto: Net. hr Rajović smatra i da su današnji roditelji često pretjerano zaštitnički nastrojeni. U želji da djecu poštede ozljeda, razočaranja i neugodnih iskustava, ponekad im ne ostavljaju dovoljno prostora za samostalnost. "Naša mama i baka bile su malo opuštenije, a danas su roditelji nekako napeti.
Boje se da se dijete ne povrijedi, da ne padne na koljeno, da mu se nešto ne dogodi", kaže. Prisjetio se slučaja škole u kojoj su roditelji tražili ukidanje krosa kroz šumu jer su se bojali da bi se djeca mogla spotaknuti o korijenje ili ozlijediti. Nakon razgovora i predavanja, roditelji su povukli peticiju.
"Problem nije u tome da djecu treba pustiti bez nadzora. Problem je što smo otišli u drugu krajnost. Djeci moramo omogućiti sigurno okruženje u kojem mogu trčati, istraživati, pogriješiti i nešto naučiti." Dodaje kako strah često pojačavaju vijesti o nesrećama i opasnostima koje svakodnevno gledamo. "Sve više čujemo i sve više se bojimo.
Ali djeci nije potrebna samo zaštita. Potrebno im je i iskustvo." Mobiteli traže jasne granice Mobiteli su, prema Rajoviću, jedan od najvećih izazova suvremenog odrastanja. Problem nije samo vrijeme provedeno pred ekranom nego i činjenica da digitalni sadržaji djeci nude stalnu stimulaciju, nagrade i iščekivanje.
"Nama je igra bila izvor sreće i radosti. Danas djeca velik dio toga dobivaju preko telefona. Mozak iščekuje što će se dogoditi, hoće li prijeći na sljedeći nivo, kada će dobiti nagradu. I tako se navikava na stalnu stimulaciju", objašnjava.
Upozorava da roditelji često podcjenjuju koliko se vremena pred ekranom može nakupiti nakon što djetetu kupe prvi mobitel. "Prijatelji koji su djeci kupili telefon s 12 godina žalili su mi se da su nakon nekoliko dana djeca već provodila pet ili šest sati dnevno na njemu. Djeca se ne mogu uvijek sama kontrolirati.
Zato mi odrasli moramo postaviti granice." Njegova je preporuka da se s kupnjom pametnog telefona pričeka što dulje. "Da mene netko pita, ne bih djetetu dao telefon do 12. godine, možda ni do 14. Ali ako ste ga već kupili, važno je koristiti roditeljsku kontrolu i ne dopustiti korištenje telefona dva sata prije spavanja."
Foto: Net. hr Kao dodatne mjere navodi držanje uređaja izvan dječje spavaće sobe tijekom noći te ograničavanje vremena pred ekranom. Njegova je preporuka radnim danima oko pola sata, a vikendom oko sat vremena, uz prilagodbu dobi i okolnostima djeteta. "Ako mi roditelji ne odredimo granicu, dijete je samo teško može postaviti."
Rajović smatra da se i od djece prečesto očekuje da budu uspješna, da dobivaju najbolje ocjene i da pritom ne dožive neugodne emocije. "Djeca su dobila sva moguća prava, a kao da su ostala bez obveza. Sve se radi kako ne bi doživjela stres, ali kako će se pripremiti za život ako nikada ne nauče prihvatiti poraz?", pita se.
Prisjetio se školskog košarkaškog turnira u Kanadi na kojem se, prema njegovu opisu, nije proglašavao pobjednik jer su organizatori željeli izbjeći da djeca koja izgube osjete tugu. "Mozak se razvija i kroz dobre i kroz loše emocije. Ako dajemo samo radost, a ne dopustimo djetetu da iskusi tugu i razočaranje, ne učimo ga kako se nositi sa životom."
To, naglašava, ne znači da djecu treba ponižavati, vrijeđati ili izlagati nepotrebnom pritisku. Upravo suprotno: treba im dopustiti da pogriješe, da ne uspiju svaki put i da postupno razviju otpornost. "Neka pobijede, neka izgube. Neka dobiju i slabu ocjenu ako nisu naučili lekciju.
Naš je posao da im pomognemo da iz toga nešto nauče, a ne da im uklanjamo svaku prepreku." Posebno upozorava na situacije u kojima se dijete pred razredom osramoti zbog pogrešnog odgovora. "Ne možemo dijete ponižavati. Najveća negativna emocija je sram. Ako dijete doživi da mu se svi smiju, to iskustvo može dugo pamtiti.
Učitelj mora pomoći djetetu da razvije svoje potencijale, a ne da ga prestraši." Djecu treba učiti razmišljati, a ne samo pamtiti Jedna od glavnih ideja NTC sustava učenja jest da djeca ne bi trebala samo ponavljati informacije nego ih povezivati, razumijevati i primjenjivati. "Već 20 godina govorim da učenje napamet nije dovoljno.
Ako koristimo iste metode, a rezultati su sve slabiji, zašto ne tražimo nešto drugo?", kaže Rajović. Kao alternativu predlaže metode koje uključuju asocijacije, nelogične priče, simbole, crteže i misaone izazove. Kao primjer navodi učenje pojma kromatina, nasljednog materijala koji sadrži DNK i proteine.
Umjesto da dijete definiciju ponavlja riječ po riječ, može povezivati dijelove riječi s poznatim pojmovima i zamišljati neobične prizore koji će mu pomoći da zapamti sadržaj. "Mi imamo puno metoda kojima djetetu možemo dati alate. Može koristiti asocijacije, nelogične priče, može nešto nacrtati.
Kada dijete samo dođe do rješenja, aktivira misaone procese i lakše pamti", objašnjava. Foto: Net. hr Takav pristup, kaže, nije usmjeren samo na to da dijete zapamti jednu lekciju nego da nauči razmišljati. "Nisam ja njega učio biologiju. Učio sam ga da misli.
Vrtić i škola trebali bi služiti tome da djecu učimo razmišljati i pripremimo ih za ono što dolazi." Smatra da će u budućnosti samo poznavanje činjenica biti sve manje dovoljno jer će računala i umjetna inteligencija omogućavati brz pristup golemim količinama informacija. "Kompjutori imaju sve više informacija i mogu brzo povezivati podatke.
Što će razlikovati ljude? Kreativnost, nove ideje, osjećaj za druge i timski rad. Ako učimo samo napamet, teško ćemo razviti sve te sposobnosti." U razgovoru se osvrnuo i na obrazovne sustave istočne Azije, posebno na rano upoznavanje djece sa simbolima i povezivanje znakova sa značenjem.
Kao primjer navodi kineske znakove koji se, za razliku od slova u fonetskim jezicima, često temelje na simbolima i njihovim značenjima. "Oni od treće do četvrte godine uče slike i simbole, a zatim ih povezuju. Dijete ne uči samo znak nego mora razmišljati što on predstavlja i s čim ga može povezati", objašnjava.
Smatra da bi se i u našim vrtićima i školama moglo više raditi na povezivanju informacija, razvoju asocijacija i stvaranju novih ideja. "Ne trebamo kopirati kineski model. Trebamo vidjeti zašto nešto rade, što time potiču i kako to možemo prilagoditi našem okruženju, kulturi i tradiciji."
Upozorava da se obrazovni sustavi moraju mijenjati u skladu s novim spoznajama o razvoju djece. 'Roditelji to rade iz najveće ljubavi' Rajović naglašava da roditelje ne treba kriviti za sve izazove s kojima se djeca danas suočavaju. Mnogi, kaže, postupaju onako kako misle da je najbolje, ali često nemaju dovoljno informacija o dječjem razvoju.
"Roditelji to rade iz najveće ljubavi. Problem je što nisu dovoljno informirani. Zato je važno da ih učimo što je dobro za razvoj djeteta i kako mu mogu pomoći." Jedan od primjera odnosi se na pretjeranu zaštitu najmlađe djece, kada roditelji iz straha ograničavaju njihovo prirodno istraživanje pokreta i prostora.
Njegova je poruka da djeci treba pružiti sigurnost, ali i priliku da razvijaju motoričke sposobnosti, samostalnost i povjerenje u vlastite mogućnosti. "Nije loše zaštititi dijete. Ali ako ga previše štitimo, možemo mu odmagati."
Posebno ističe važnost ravnoteže između roditelja, njihova sudjelovanja u odgoju i različitih načina na koje djeci pružaju iskustva. Na kraju razgovora Rajović je izdvojio nekoliko preporuka koje roditelji mogu početi primjenjivati u svakodnevnom životu. Prvo, djeci treba omogućiti što više prirodnog kretanja.
Trčanje, skakanje, penjanje, igra na otvorenom i istraživanje okoline ne bi trebali biti iznimka nego sastavni dio djetinjstva. Drugo, djecu treba poticati da razmišljaju, povezuju informacije i sama traže rješenja. Učenje može biti zanimljivo i kreativno, bez odustajanja od znanja i truda.
Treće, potrebno je postaviti jasne granice za korištenje mobitela i drugih digitalnih uređaja, posebno prije spavanja. "Što više prirodnog razvoja i što više misaonih procesa kroz igru. A telefone što kasnije", poručuje. Njegova je posljednja poruka roditeljima da ne moraju biti savršeni, ali moraju biti spremni učiti i mijenjati navike.
"Nismo još sve izgubili, ali moramo se probuditi. Ako ne razgovaramo o problemima, nećemo ih nikada riješiti." Jer djeci, zaključuje Rajović, nisu potrebni roditelji koji će ukloniti svaku prepreku s njihova puta. Potrebni su im odrasli koji će im pomoći da razviju sposobnosti, nauče razmišljati, prihvate pogreške i postupno postanu samostalni ljudi.
Izvor: Net.hr