Dok ga je naš sin grizao i grebao u napadu bijesa, Kiki je mirno stajao, i gledao ga sa suzama u očima, toliko je emotivan bio..., prisjeća se otac autističnog dječaka kojem je Kristian Josip Periš bio 'bodyguard' Naš je sin neverbalan, ali kad je Kristian prvi put došao k nama, i obratio mu se riječima: "Bok, Reneo, ja sam Kiki", Reneo je, na naše veliko iznenađenje, odmah ponovio "Kiki", i redovito ga tako zvao...
Postali su u prijatelji, Reneo je obožavao Kikija... priča nam Gordan Marović iz Zagreba, otac 16-godišnjeg Renea, mladića s autizmom. Reneo je jedno od mnogobrojne djece s teškoćama, s kojima je, kao i s odraslima, radio Kristian Josip Periš, kinezioterapeut preminuo u Psihijatrijskoj bolnici u Jankomiru 21. listopada.
Kiki, tako su ga zvali oni kojima je pomagao, i obožavali ga. Pomogao im je, ispričali su nam neki od njih, fizički, ali i psihički, jačao im tijelo, ali i gradio samopouzdanje. Nisu znali da i sam ima problema, nikad ničim to nije odavao, s problemima se nosio, tiho, sam. Bio je, kažu nam, divan, pažljiv, obazriv, pun strpljenja, smiren, i predan.
Njegova je smrt sve šokirala, ostavila u nevjerici. Vjerojatno u cijeloj Hrvatskoj nema čovjeka kojeg nisu užasnule slike Kikijevog umiranja u bolnici. A sam je život posvetio najranjivijima - djeci i odraslima s teškoćama.
Kako je sam rekao u prilogu kojeg je novinar Zagrebačkog sveučilišta Neven Jurina Tomić, i sam osoba s invaliditetom, s Kristianom napravio u prosincu prošle godine, "ako možeš, moraš - za one koji ne mogu".
Kristian je u obitelj Marović došao prošloga ljeta, pomoći im oko Renea koji je i po dvaput dnevno imao napadaje ljutnje, agresije, roditelji ga sami nisu mogli obuzdati. Došao je na preporuku prijatelja i poznanika s Kineziološkog fakulteta.
Posao mu je bio čuvati Renea, ići s njim u park, u šetnje, smirivati ga, pomagati mu kad bi krenuli tantrumi, bijes. - Bio mu je, znali smo se našaliti, kao osobni bodyguard. Bio je, k tome, i smiren, kontempliran, ali i širokih pogleda, mudrih misli, često je znao citirati Bibliju, opisuje ga gospodin Marović.
- U dva navrata ga je naš Reneo ugrizao, jednom, pritom, doista jako, znao je Kikija i izgrebati, jednom mu je rastrgao majicu. No Kiki je ostajao miran, staložen, strpljiv. I očiju punih suza..., prisjeća se otac. Kiki je, unatoč svojoj veličini i snazi, bio jako emotivan, i zaista osjetljiv na Renea, dječaka koji ga je obožavao.
- Kiki je kod nas boravio od 9 do 18 sati tjedan dana. Nakon što je uganuo nogu više nije mogao dolaziti, i Reneo je u tom periodu odmah postao agresivniji, morali smo ga voditi u Kukuljevićevu. Kiki ga je najbolje uspijevao smiriti, priča tata Gordan.
- Reneo voli jake, visoke dečke, s njima se hrvati, i kad ga oni bacaju u zrak, što je i Kiki činio. Prije njegovog dolaska u našu kuću smo se jako bojali šetnji sa sinom, jer bi se u sekundi otrgnuo od nas, i izletio na cestu, nije svjestan opasnosti. S Kikijem mu, međutim, uopće nije padalo na pamet otrgnuti se i pobjeći.
Bili smo sigurni, jer smo, osim toga, znali da bi ga Kiki brzo sustigao, nastavlja otac. - Supruzi je, jer je ona bila u najvećem strahu za vrijeme Reneovih šetnji, Kiki ulijevao sigurnost. I bio je doista drag, simpatičan.
Znali smo da je sin s njim siguran, i da mu Kiki ne bi ništa loše napravio, dapače, vidjeli smo na svoje oči da će stoički podnijeti Reneove udarce i ugrize, i da će učiniti sve da se Reneu ništa ne dogodi, zaključuje Gordan. Kiki je s dječakom bio jako nježan i strpljiv.
A onda ogroman šok, kad su shvatili da je mladić sa snimke iz Jankomira on, Kiki. - Vidjeli smo slike, i isprva nismo shvatili o kome je riječ. Tad je krenula sumnja, koja se potvrdila kad smo pročitali da je u pitanju atletičar, koji se bavio i obaranjem ruke. Bili smo u ogromnom šoku, zgroženi..., na kraju će tata Marović.
Lijepe uspomene na Reneovog "bodyguarda" ostat će im zauvijek. Kristian je dvije godine pomagao i Robertu Vidoviću, novinaru, osobi s invaliditetom. - Puno me toga naučio, puno mi pomogao fizički i psihički, dignuo me, sve nas, brojne s kojima je radio, pomagao nam.
Na kraju ispada da je i sam imao problema, ali nitko do nas to nije znao... govori nam Robert. Naslovna fotografija njega i Kristiana, dok vježbaju, uzeta je iz priloga. Drugu nam je, privatnu, na kojoj "obaraju ruke", poslao sam. Kristian je, između ostalog, i osobe s invaliditetom i poteškoćama općenito trenirao u obaranju ruke.
- S vremenom smo postali jako veliki prijatelji, Kiki je prva dva mjeseca stalno dolazio po mene i vozio me na vježbe, vraćao kući. I ne samo to, on me je oblačio, presvlačio, u svemu pomagao... govori Robert. Satima bi trajalo da nam ispriča, kaže, svu Kikijevu dobrotu i predanost.
- S njim je bilo jako lijepo surađivati, u kontaktu smo ostali i nakon snimanja priloga. Kristian je bio jako zanimljiv i pametan, susretljiv, nikakve probleme nisam primijetio, kaže nam i Jurina Tomić koji je Kikija intervjuirao.
Taj se intervju ovih dana širi društvenim mrežama i na medijima, u njemu Kristian govori o svome radu s osobama s teškoćama. - Ja sam kineziolog i kinezioterapeut, bavim se i paraobaranjem, obaranjem ruku osoba s invaliditetom, radim i s djecom... govori Kiki u prilogu. I jako voli to što radi, kaže.
Dodaje da mu je cilj što više osoba s teškoćama uključiti u sport, za što nikad nije kasno. "To poboljšava njihove kognitivne funkcije, koordinaciju samopouzdanje, sve", kaže. Autizam mu je, dodao je, najveći izazov, jer autistična osoba ne može izraziti svoje nezadovoljstvo pa frustracije bujaju, pretvarajući se u agresiju.
Za kraj priloga, Kristian šalje sad već jako poznatu svoju poruku gledateljima: "Ako možeš, moraš - za one koji ne mogu". - Uvjerio me u puno toga, za što sam mislio da nisam u stanju učiniti. Treniranje jako utječe na stanje moje cerebralne paralize - smanjuje mi spazam, bolje sam i psihički, fizički, u svakom pogledu.
Kristian me naučio da trening nema smisla, ako u njemu ne uživaš...", rekao je i Robert u tom prilogu. Kristian je radio i u igraonicama s djecom redovnog razvoja, radio je i kao asistent u nastavi. Razgovarali smo s majkom autističnog dječaka kojem je bio asistent. - Bilo je to prije sedam godina, mom je sinu bilo jedanaest.
Kiki je s njim proveo cijelu školsku godinu - preuzimao ga je u školi i s s njim tamo provodio sve vrijeme, kako na nastavi, tako i u ostalom, bio je njegova dobra sjena. Vodio ga je na zahod, bio mu pratnja u šetnji, pomagao mu oko zadataka, mijenjao pelenu, pomagao mu hraniti se... govori nam majka.
Njezin je sin neverbalan, uz Kikija je bio miran. - Kiki je bio smiren s njim, strpljiv jako, teško mi je pričati sad o tome... govori majka, potresena Kristianovom smrću. - Moj ga je sin prihvatio, a ja sam bila sigurna da će Kiki u školi o njemu brinuti najbolje što se može, i da se u tantrumima neće ozlijediti.
I u tim je tantrumima mog sina Kiki bio jako smiren. Sve je radio kako treba, nastavlja majka. I poslije, kad mu više nije bio asistent u školi, Kristian je, kaže majka, redovito nazivao pitati kako je njegov mali prijatelj. - Znao je s djecom. Ostali smo u kontaktu do prije dvije godine.
A onda užasna vijest da je preminuo, javili su mi to ubrzo nakon njegove smrti. No nitko nije mogao ni slutiti što se doista dogodilo, na kraju će majka. Razgovarali smo i s Kikijevim prijateljem i kolegom, Noelom Bagićem, zajedno su ponekad radili s djecom koja imaju teškoće.
- Sjećam se jednog autističnog dječaka s kojim nitko od nas kinezioterapeuta nije uspio ostati dulje vrijeme, jer je bilo jako zahtjevno. Ja sam izdržao mjesec dana, a Kiki pola godine, dulje od svih, kaže nam Noel, pokazuje i fotografije s prijateljem. - Bio je prijatelj i čovjek, i što god da bih ga trebao, on je uskočio, bio tu.
Radio je s djecom s posebnim potrebama pun ljubavi i pažnje. I nikad, i nikako, nije tolerirao nasilje, nigdje, stvari je uvijek nastojao riješiti na miran način, emotivno će Kikijev prijatelj Noel. I onda takva, toliko nasilna smrt koju nitko nije zaslužio, a kamoli Kiki.
- Taj dječak, s kojim smo mi ostali teško izlazili na kraj i brzo odustajali, bilo ga je stvarno teško smiriti.... Kiki je to uspijevao, privio bi dijete uz sebe i ono bi se smirilo, imao je tu neku posebnu energiju, govori Noel. - I bio divna osoba, divan prijatelj. Fenomenalan. Toliko smisla za humor, stalno smo se šalili i smijali. One s kojima je vježbao je silno motivirao da ustraju, da treniraju, da ne odustaju. Takav je bio - karizmatičan. Silno nam nedostaje, zaključuje emotivno prijatelj.