A sad: tko smo to mi, Hrvati ? Što čini naš identitet? I što nas, unatoč svim podjelama, povezuje? Na ta pitanje odgovore svojim novim istraživanjem pokušava dati putopisac i fotograf Davor Rostuhar . Od Papue Nove Gvineje do probijanja kroz amazonsku džunglu. Od pješačenja do južnog pola do sibirskih zaleđenih rijeka.
Od uspona na Himalaju do Etiopije. Nema gdje u 25 godina putovanja svijetom Rostuhar nije bio. Ali, osim istraživanja drugih kultura i zajednica: puno se bavio i Hrvatskom. Objavio je monografiju National Geographic: Hrvatska iz zraka, objavljivao reportaže o zimi na Biševu, istraživao pokladne običaje, Morešku na Korčuli, Zvončare.
A posljednjih godinu dana bavi se portretiranjem svog plemena, i radi portret Hrvata. Davora Rostuhara, autora portreta Hrvata. Upoznao si nas s plemenima diljem svijeta. Vrijeme je da nas upoznaš i s vlastitim plemenom.
Već 25 godina putujem po svijetu i zanimaju me kulture ljudi, različiti običaji i identiteti zajednica, bilo to neke male plemenske ili gradovi, države, štogod nacije. I sada je vrijeme da napravim naš, odnosno portret jednog našeg naroda.
Ali nije da sam se toga sad sjetio, nego ja zapravo cijelo vrijeme, kad ne putujem, putujem po Hrvatskoj, radim te neke reportaže o određenim običajima, fenomenima... Spomenula sam djelomično i u uvodu: Biševo pa Korčula...
A sad želim napraviti jednu cjelovitu sliku na jedan nov, inovativan način, iskoristiti i novu tehnologiju, pripovijedanja priče i sve ono što sam naučio i po svijetu i u Hrvatskoj. Već si krenuo sa snimanjem i fotografiranjem nekih tradicionalnih običaja, pa da nam malo ispričaš o čemu se radi. To je, kao i svi moji projekti, multimedijski.
Imamo više kanala kako pričamo priču: i kroz film, i kroz serijal fotoportreta, i kroz knjigu. Ali ovaj film, odnosno VR film, je posebna fora. Glavna fora projekta zato što je to nova tehnologija gdje se snima u 360 stupnjeva, u 3D, i to nam daje jednu priliku da pogledamo stvari iz perspektive koju nismo nikad prije imali za vidjeti.
Recimo, kada smo radili ovu Hrvatsku iz zraka, koja je bila portret naše zemlje, onda smo među prvima koristili dronove, a sad među prvima koristimo tu jednu tehnologiju budućnosti. Ona nam daje mogućnost da pogledamo Hrvatsku iznutra i onda pričamo priču na dva načina.
Snimamo sva ta razna okupljanja, bilo to tradicionalni običaji kao što je Moreška, zvončari, Linđo, kola razna, Alka, Saljske užance. Imamo divnih običaja po Hrvatskoj, ali i suvremene razloge za okupljanje – svadbe, navijanja, demonstracije, proteste, veselja, tuge, sve ono kad se ljudi okupe i zapravo rade nešto zajedno.
Onda kad u VR-u to izgleda dosta spektakularno. S druge strane, imaš i razgovore s poznatim Hrvatima koji govore u o identitetu Hrvata. Vidim da si već razgovarao s Dinom Rađom, Tončijem Huljićem. Što kažu u identitetu Hrvata?
Drugi dio te priče je što pričamo priču kroz razgovore sa svim ljudima i radimo intervjue s raznim poznatim, uspješnim sportašima, kulturnjacima, znanstvenicima, poduzetnicima, ljudima, pogotovo koji su napravili neke svjetske karijere i koji su imali pogled izvana na Hrvatsku i koji imaju što za reći o tome. Na primjer...
Nećemo sad sve otkriti, ali ovo što smo dosad pokazali u kampanji na našem webu, koji je upravo izašao van, to su Dino Rađa , Tonči Huljić , Davor Gobac , Ella Dvornik . Stvarno različiti ljudi. Sutra službeno predstavljaš ovaj projekt i ljudi mogu sudjelovati u njemu. Na koji način?
Mi smo upravo krenuli u jednu kampanju koja je kao crowdfunding kampanja, ali neka kampanja gdje želimo pozvati ljude da se uključe u ovaj portret svih nas i zapravo moramo uključiti javnost. Želimo čuti mišljenja ljudi, stavove ljudi, želimo ih uključiti da ih fotkamo, da njih intervjuirao itd.
Ići ćemo sad na jednu turneju u sklopu ove kampanje po Hrvatskoj, gdje ćemo predstaviti projekt ljudima, gdje će moći vidjeti prve ulomke iz tog filma i gdje će moći postati dio te priče, a s druge strane ista je stvar u financiranju grupnom. Znači, to je crowdfunding?
Da, zato što je to jedan ambiciozan projekt i mi sve što radimo jako ambiciozno i skupo. Mi smo udruga entuzijasta koji radimo s puno srca i svega, ali ne postoje institucije koje će to sve financirati ili način financiranja. Moramo izmišljati razne načine da dođemo do cilja, između ostalog.
Mi smo već godinu dana nudili taj projekt stotinama institucijama i samo oni neki najhrabriji koji su prepoznali potencijal su nas podržali, ali moramo i kroz zajednicu da se uključi, da naruči film unaprijed, odnosno ulaznice kupi unaprijed ili knjigu unaprijed ili bilo kako da nas podrži unaprijed da možemo taj projekt privesti kraju.
Radio si portrete raznih plemena po svijetu, od Masai u Keniji do Papue Nove Gvineje. Zanima me, je li teže portretirati daleka plemena ili svoje vlastito?
Uvijek ono što nas privlači na nekakva putovanja daleko je ta neka egzotika, nešto drugačije, drugačiji način života, razmišljanja i svega, ali onda je to lako opisati, jer razlika je to što nas privlači. Ali onda kad gledaš sebe, to je teže vidjeti.
Međutim, kad puno putuješ, onda možeš i svoje mjesto, svoju zajednicu staviti u neki globalni kontekst, možeš vidjeti nekim drugim očima, što ljudi koji nikad ne putuju ne vide. Oni samo vide onako usko.
A ja mislim da sam, evo, nakon 25 godina dobio taj privilegij da sam vidio kako se živi po svijetu i da sad mogu i da sam čuo kako ljudi percipiraju Hrvatsku po svijetu i da sad to sve skupa je vrijeme da objedinimo u jednu novu priču.
Koliko je danas u Hrvatskoj nacionalni ponos i domoljublje, pitanje našeg identiteta, postalo na neki način predmet manipulacije, predmet politiziranja? I je li drugdje po svijetu isto tako? Negdje je, negdje nije. I to nema sad nekog pravila. Možda američko društvo, koje je puno polariziranije od našeg, čak nije.
Recimo da republikanci samo ističu nacionalne simbole, demokrati ne. Nego, to je svačije. Domoljublje je kod njih svačije. U Brazilu se ljudi ponose na te brazilske boje. To je cool biti iz Brazila.
Bez obzira jesi iz favela, jesi bogat, jesi čak i iz ovih domorodačkih zajednica koje su zapravo kolonizirane, ali čak i oni, odnosno neki od njih, se ponose time da su u Brazilu. A mi često mislimo kao da nismo svjesni da je kul biti iz Hrvatske.
Kad god putujem van i kažem da sam iz Hrvatske, i to se svi ovi protagonisti slažu i svi to ističu, da kad kažu da si iz Hrvatske, svi kažu: "Wow, super!", ali pritom ne misle samo na našu lijepu zemlju, jer smo stvarno blagoslovljeni s predivnom zemljom, nego i s narodom koji ju čini, da smo gostoljubivi i da smo dragi, da smo srčani, da smo temperamentni, sve.
Međutim, kad mi razmišljamo sami o sebi, mi govorimo samo negativne stvari. Ne svi, naravno, ne uvijek, ali često nas stranci vide bolje nego što mi sami sebe vidimo. I onda mi sad želimo to malo istražiti kroz ovako jednu formulu. Sad si već odgovorio na to što bi, recimo, da ja vodim s tobom razgovor za tvoj film?
Što bi odgovorio na pitanje: što određuje taj naš identitet? To je teško pitanje i to sad teško je otkriti unaprijed, ali identitet - tisuću faktora utječe na njega: i povijest, i geopolitika, i geografija, i sto stvari. Međutim, ono što je bitno, da je to fluidno.
Da se to mijenja i da nije isto bilo biti Hrvat prije 200 godina, prije 50 godina, prije 30 godina i sad, i to se stalno mijenja. Ali ono glavno što sam ja nekako shvatio kroz cijelo ovo svoje putovanje i iskustvo i sve je da je identitet priča i da je to zapravo priča koju mi sami pričamo.
I samim time, ako postanemo svjesni toga, možemo i sami utjecati na to kakvu priču o sebi želimo ispričati. Ja se jako veselim pričama koje ćeš nam ti ispričati o tome kakvi su Hrvati. Sretno ti s projektom! I pozivam sve da pogledaju www. portrethrvata. hr i da se uključe.
