Kata Matutinović imala je samo dvije godine kad je mama Ivana primijetila da su joj pelene neobično teške. Dijagnoza je bila dijabetes tipa 1, a danas splitska gimnazijalka svojim iskustvom pomaže drugim oboljelima Prije otprilike 13 godina Ivana Matutinović nije ni slutila da će obična dječja pelena promijeniti život njene obitelji.
Njezina tada dvogodišnja kći Kate nije imala druge simptome i nije djelovala bolesno, samo je odjednom počela neobično obilno mokriti. - Primijetila sam da je pelena teška. Mislila sam da su možda pelene problem, da treba promijeniti marku ili se vratiti na neku drugu veličinu. I promijenila sam pelenu, a ona se opet tako puni.
Onda sam shvatila da nešto nije u redu - prisjeća se Ivana. Tad je odlučila uloviti uzorak kćerina urina u kutijicu iz ljekarne i odnijeti ga na analizu. - Već isti dan oko podne zvao me pedijatar i rekao da ima dosta šećera u mokraći i da se po tome može zaključiti da joj je šećer u krvi vjerojatno vrlo visok.
Rekao nam je da odmah dođemo izvaditi krv. Tako smo ubrzo bile na vađenju krvi i pokazalo se da je Katin šećer doista visok, pa je završila u bolnici - priča mama.
Nasreću, kod tako male djece majčina intuicija upravo vezano za količinu urina u pelenama često je povod da se dođe do liječnika na vrijeme, prije nego što se razvije ketoacidoza, za život opasno stanje kod kojeg nedostaje inzulina u organizmu i dolazi do zakiseljavanja krvi.
Kod Kate to, nasreću, nije bio slučaj, pa je već nakon desetak dana u bolnici mogla kući. - Mogu reći da nam je sama dijagnoza u prvom trenutku pomalo bila šok jer sam znala da je riječ o neizlječivoj bolesti.
No nisam puno znala o životu s dijabetesom tipa 1, u blizini nismo imali ni djece ni mladih koji imaju taj tip bolesti, samo neke starije osobe s tipom 2, što je ipak drukčije. Zato nam je puno značilo to što smo dobili iznimnu podršku liječnika i sestara u splitskoj bolnici – kaže Ivana.
Prvi dani bili su vrlo intenzivni, no ona i suprug imali su sreću jer je ona radila skraćeno, a suprug je kao privatnik mogao prilagoditi radno vrijeme.
Tako su isprva odlazili na edukacije u bolnicu, gdje su zajedno naučili sve što će im ubuduće trebati: kako mjeriti šećer, kako računati ugljikohidrate u obroku, odrediti i dati djetetu inzulin, te što učiniti kad šećer padne ili poraste. Kata je tad još bila premala da bi razumjela što se događa.
Dotad još nije bila počela jesti mnogo slatkiša, pa je relativno lako prihvatila to da ih nema. U prvo vrijeme, dok je bila na “penovima” za injekciju inzulina, nije baš bilo lako prilagoditi prehranu jer je trebalo dobro procijeniti svaki obrok.
Kako je Kata išla u vrtić, roditelji bi joj šećer izmjerili ujutro, dobila bi inzulin i pojela obrok, a onda bi mama dolazila po nju prije ručka jer u vrtiću nije bilo moguće organizirati mjerenje šećera i davanje inzulina.
- Tete nisu bile dovoljno educirane o tome, a zbog broja djece u grupi nije im vjerojatno bilo lako posebno se angažirati, pa smo to rješavali na taj način. Nasreću, Kata općenito nije imala brojne hipoglikemije, a nisu se dogodile u vrtiću, pa nije bilo potrebe za time da joj netko pomogne – priča mama.
Iako ona i suprug nisu previše inzistirali na tome da Kata uči o pravilima prehrane i doziranju inzulina, kad je krenula u osnovnu školu, postala je puno samostalnija. Tad je već sama znala organizirati svoje obroke, isprva tako što je mjerila hranu, a kasnije pomalo i po iskustvu. - Nije uvijek bilo lako s prehranom.
Naime, isprva je Kata morala biti na 1100 kalorija na dan, pa bi često bila gladna i željna pojesti nešto što inače ne bi smjela. Danas si čak to zna i priuštiti, pa se ljuti kad je opominjem da ću to prijaviti njenom liječniku, a zna što će joj reći - smije se Ivana dok Kata ispod stola nogom gurka mamu da joj takvo nešto ne bi palo na pamet.
No kako dijete raste, počinje se pitati kako će ga prihvatiti vršnjaci, hoće li biti puno pitanja kad primijete senzor za mjerenje šećera ili kad vide da sebi daje inzulin. - Svi su me dobro prihvatili, no nikad nisam voljela mjeriti šećer ili si davati inzulin pred cijelim razredom.
No u školi su omogućili da se povučem u kabinet profesora, pa sam terapiju mogla uzeti u miru, tako da mnoga djeca oko mene zapravo i nisu znala da bolujem od dijabetesa - opisuje Kata. Ne znaju mnogi, kaže, ni danas, jer u školi je pravilo da se nose duži rukavi, pa se njen senzor niti ne vidi, a ona ne voli mnogo govoriti o dijabetesu.
Nakon što je dobila senzor i pumpu za injektiranje inzulina, koji se dopunjuju u kontroli šećera i davanju inzulina, sve je postalo mnogo jednostavnije. Tako jedino tri njene najbolje prijateljice znaju od čega boluje, posebno ona s kojom prijateljuje od malih nogu i koja je uz nju i naučila mnogo o dijabetesu.
- Ni kad je u pitanju osnovna škola, Kata baš nije imala puno podrške nastavnika vezano za dijabetes, tek u srednjoj školi dobila je razrednika koji pokazuje veliko razumijevanje i nastoji pridonijeti tome da i učenici razumiju s čim se nosi – dodaje mama Ivana. Ističe kako pubertet nosi dodatne izazove za mlade osobe s dijabetesom.
Naime, iako je moderna tehnologija koju koristi – sustav senzora i pumpe za inzulin Mini Med 780G – uvelike pridonijela tome da se lakše nosi s bolešću, pomalo joj je neugodno ljeti, kad se više znoji ili želi otići s vršnjacima na plažu.
- Senzor i pumpica uvelike su nam olakšali praćenje bolesti i određivanje terapije jer pumpica reagira tako da sama procijeni količinu potrebnog inzulina uz obrok te dodatnih doza, ako se pokaže potrebnim s obzirom na visinu šećera - kaže mama, a Kata dodaje kako je njena velika prednost u tome što omogućava dobru kontrolu šećera tijekom noći.
- Pumpa prepoznaje niže razine šećera i sama prilagođava dozu inzulina. Puno mi pomaže zato što mi je po noći šećer tako super, nemam hipoglikemija. Ne zvoni mi alarm ni za mali ni za veliki šećer i mogu se normalno naspavati, a prije sam se morala buditi - pojašnjava Kata.
No ni najmodernija tehnologija nije savršena i ne znači da osoba s dijabetesom može potpuno zaboraviti na bolest. Naime, pumpa koju Kata koristi ima silikonsku kanilu, koja se može odvojiti od tijela ako se pomakne, ili ako je koža oznojena, tako da Kata mora paziti na to.
Jer ako se pumpa odvoji, nema novih doza inzulina, šećer joj može drastično skočiti. S druge strane, nije joj zgodno s pumpom ići na plažu - svaki put prije kupanja trebala bi je skinuti pa opet povezati pumpu s kanilom, što je komplicirano.
- Možda ne bismo smjeli javno priznati, no zbog toga smo već drugo ljeto skinuli pumpicu na neko vrijeme da se Kata okupa bez problema, a za to vrijeme smo se snašli i preko udruga nabavili pen za injekciju inzulina.
Voljela bih da oni koji odlučuju o pravima dijabetičara ovo razumiju kao poruku da trebaju razmisliti o tome da jedno pravo ne bi uvijek smjelo isključivati drugo, barem za neko kraće vrijeme - navodi mama Ivana. Dodaje kako je posebno brine i Katin prelazak u zdravstvenom sustavu iz pedijatrijske skrbi u skrb za odrasle.
- Naime, dok je dijete, ima svojeg pedijatra, specijalista endokrinologije, koji je prati i upoznat je s njenom bolešću. Nakon 18. godine situacija je mnogo složenija jer dolaziš u ambulantu k liječniku koji je tada dežuran i može se dogoditi da dobiješ nekoga tko ne zna mnogo o dijabetesu.
Zbog toga neke obitelji traže liječnike i izvan mjesta stanovanja, odnosno mnogi iz Splita odlaze na ‘Vuk Vrhovec’ u Zagreb kako bi zadržali kontinuitet skrbi. Mislim da bi to trebalo mijenjati, da treba omogućiti izbor i zadržavanje jednog liječnika koji prati pacijenta cijelo vrijeme.
Kate je učenica I. gimnazije Split, jezični smjer, te uči talijanski i engleski. Još nije odlučila hoće li to odrediti i pravac njenog budućeg života, odnosno ne zna u kojoj se profesiji jednog dana vidi. No s priličnom sigurnošću kaže kako iskreno vjeruje da je dijabetes neće omesti u tome da ostvari sve što bude željela.
Dokazala je to i sebi i drugima baveći se godinama odbojkom, koju je nakon upisa u srednju školu ipak zapostavila jer zbog putovanja do škole i drukčijih obaveza ima manje vremena.
- No i dalje sam aktivna, svaki dan dosta hodam, a dva puta tjedno odem i u dulju šetnju jer znam da je to korisno za moj šećer i održavanje zdravlja krvnih žila - kaže Kata, koja je nedavno postala i viralno popularna.
Već dvije godine sudjelovala je u kampu za djecu s dijabetesom tipa 1 koji organizira Zagrebačko dijabetičko društvo i pristala je snimiti videoprilog o prednostima i manama sustava senzora i pumpe Mini Med 780G, kojim se i ona koristi, kako bi pomogla dijabetičarima koji dvoje o izboru tehnologije.
Iako kaže da joj je pomalo neugodno nastupati javno, sjajno se snašla u toj ulozi. - Koliko god bilo teških dana, mislim da je dijabetes značajno pridonio tome da Kata razvije vrlo snažan karakter. Ponekad mi se čini i presnažan, jer se suprug i ja s njim često moramo boriti. No vjerujem da će joj to koristiti kasnije u životu - zaključuje mama Ivana.