Kolona sjećanja pristigla je na memorijalno groblje, gdje su ljudi iz cijele hrvatske i susjednih zemalja kako bi položili vijence i zapalili svijeće za poginule i nestale branitelje i civile iz Domovinskog rata .
RTL-ova reporterka Kristina Čirjak javila se uživo s memorijalnog groblja gdje je razgovarala s Antom Duganom Samurajom , vukovarskim braniteljem i umirovljenim pukovnikom hrvatske vojske, koji je kao i svake godine predvodio kolonu sjećanja. O čemu ste razmišljali dok ste koračali na čelu kolone?
Kao i svake godine, ali i kao svaki dan, s nama u mislima su oni koje sada nema, oni koje ljudi ne vide, ali mi ih nosimo u srcu. I sa mišlju kako ja njih nosim u srcu, da tako i oni meni pomažu nositi ovaj barjak tako da ja ne posustanem. A misli su uvijek iste. Na današnji dan je čast i ponos biti u ovoj koloni.
Nažalost, sve nas je manje, ali se vidi da ljudi iz ostalih dijelova Hrvatske poštuju Vukovar, poštuju tu bitku i kad se sve sagleda s jednim povijesnim odmakom od 35 godina - Vukovar je obranio Hrvatsku i dao priliku svim ostalima u Hrvatskoj da se lakše pripreme, da dođu do nekog naoružanja dok smo mi bili ovdje opkoljeni s velikim snagama kojima smo se odupirali.
Oni su imali priliku da iz tih skladišta, iz napuštenih vojarnih skupe dovoljno naoružanja, da se broj branitelja poveća kako bi i oni mogli pružiti nekakav otpor u ugledu na nas. Mi smo svoje pokazali - da možemo, da znamo.
Međutim, velika je sila bila protiv nas, i već pri kraju, ovih dana, ponestalo je municije, a i ljudi, od ranjenih, poginulih, a ostali smo u okruženju da nove snage nisu mogle doći. Bez svega smo ostali i eto na kraju su nas slomili. Jednostavno ne govorimo Vukovar je pao jer za nas Vukovar nije pao.
On je samo trenutno bio okupiran, a mi smo se vratili. Zašto ne volite kada netko kaže da je Vukovar pao? Je, pao je četnicima u ruke, i toj terorističkoj jugo-vojsci, ali Vukovar je za nas i dalje ostao živjeti u našim srcima. Mi sada živimo u tom gradu i uživamo u našoj Hrvatskoj.
Kako je tako malo ljudi uspijelo tri mjeseca tako čvrsto braniti Vukovar od tako nadmoćnog neprijatelja?
Za početak nismo ni mi računali da ćemo, ali ekipa koja se ovdje skupila - od prvih dana, od tih straža, i kako smo se svi međusobno poznavali i kasnije ljudi koji su nam došli u pomoć, mi smo najprije pokazali jedan inat, a onda smo počeli, sa svojim iskustvom koje smo stekli tokom borbi, ga koristiti.
Jedino smo mi na ovom terenu doživljavali takve situacije, susrete sa smrću licem u licem. Za neke je to možda bila igrarija, nisu to ozbiljno shvatili, no mi smo jako zagrizli, i bili smo svoj na svome, a svoje ne prepustamo nikome - i onda ćemo se boriti do smrti.
Vi ste ranjeni dva puta, imate više od 30 gelera, ostali ste i bez roditelja - ali odustajanje nikad nije bila opcija. Nikad. Nikad. Pa ni dan danas. S one strane netko priča o nekom drugom poluvremenu. Pa ja bih baš volio to drugo poluvrijeme pa da vidimo, kako narod kaže, komu obojci, komu opanci.
S mirnom reintegracijom mi smatramo da nismo posao završili, a sad vidimo da to nije nešto posebno uspješno jer još uvijek vidimo kako neki zločinci šeću po gradu i po ovoj županiji. Neki su zaslužili oprosti, neki nisu zaslužili oprost.
Međutim, naše pravosuđe kako je još uvijek se ne bavi pravom bitnom stvari - za njih je to prošlost, oni nisu sve to doživjeli. Međutim, rana u našim srcima ne može zacijeliti. Netko kaže vrijeme liječi rane - ne liječi!
