Osmogodišnji Grgur Oršolić s dijabetesom tip 1 živi od 18. mjeseca, a tata Tomislav Oršolić, i sam dijabetičar, naučio ga je da si već s tri godine sam da inzulin. Pumpa im je, kažu, vratila normalan život Osmogodišnji Grgur poželio je dubai palačinku za večeru. Ne jede je često jer zna da ne smije pa mu je tata dozvolio da smaže jednu.
No tata je znao - palačinka će ga cijelu noći držati budnim jer će morati gledati u mobitel kako bi kontrolirao sinovljev šećer dok spava i dodao mu još inzulina preko pumpice ako bude potrebno. POGLEDAJTE VIDEO: Tomislav Oršolić (45) iz Osijeka i sin Grgur boluju od dijabetesa tip 1. Tomislav već 16 godina, a maleni Grgur od svojih 18 mjeseci.
Tati Tomislavu, profesoru u Strojarsko-tehničkoj školi Osijek, bilo je teško kad je otkrio da je njegov prvijenac dobio bolest koju ima i on. Bolest za cijeli život. ”Supruzi i meni bio je najteži dan u životu kad smo otkrili da Grgur ima autoimuni dijabetes tipa 1. Nije imao uobičajene simptome, osim jako velike nervoze.
Nešto mi je govorilo da uzmem svoj aparatić za mjerenje glukoze i izmjerim mu šećer. Nisam mogao vjerovati kad sam vidio da mi se slutnja obistinila. Sreća u nesreći je što je dijabetes otkriven u jako ranoj fazi”, prisjeća se Tomislav, koji je na susret s nama doveo i Grgura.
Pomalo stidljiv, ali znatiželjan, Grgur je držao nogometnu loptu, ali pratio o čemu se razgovara. U torbici koju nosi preko ramena spremljen je njegov mobitel, jedno od sredstava koji su mu nužni za zdravlje i život. ”Kad sam ja dobio šećer, 2011. godine, malo sam o tome znao.
Radio sam tad u Njemačkoj, trenirao boks, aktivno živio i osjećao da nešto nije u redu. Nije mi bilo dobro, ali sam odbijao otići kod doktora. Što je bila pogreška. Kad mi je dijagnosticiran, morao sam se snalaziti. Učio sam na teži način, tad su bile trakice koje su bile apsolutno neučinkovite.
Danas je tehnologija po pitanju toga jako napredovala”, kaže Tomislav dodajući kako je dijabetes tipa 1 genetski uvjetovan, ali mora biti neki okidač - stres, pad imuniteta, neka bolest, cjepivo. Njemu je bilo čudno što ga je dobio jer u njegovoj obitelji nitko nije bolovao od te bolesti. Kad ga je dobio Grgur, svima je u obitelji bilo teško.
”Nisam imao snage bockati ga iako sam to radio sebi godinama. Kad god bi trebao dobiti injekciju inzulina, Grgur bi strahovito plakao, tresao se, bježao od mene, jer ga je svaki ubod bolio, a dobivao je 3-4 dnevno. Počeo je izbjegavati hranu samo da ne dobiva injekcije.
Bio je to baš problem”, prisjeća se tata, a Grgur opravdavajući se dodaje: ”Pa kad mala djeca ne mogu puno boli izdržati”. Iako je malen, on o svojoj bolesti puno toga zna jer su, kao obitelj, odlučili da je bolje dijete odmah naučiti živjeti s bolešću i kako si pomoći. ”Naravno da smo život podredili Grguru i njegovu dijabetesu.
Prvenstveno smo promijenili prioritete. Netko tko ne živi dijabetes, teško može shvatiti što sve ta bolest vuče za sobom. S tom se bolešću može normalno živjeti, ali treba doći do te faze. Danas se o šećeru uči na drugačiji način nego što sam ja, velika se pozornost daje unosu ugljikohidrata i proteina jer oni su ti koji podižu šećer.
Grgur je jako odgovoran za svoje godine i nikad se nije dogodilo da pojede nešto što ne smije. Ako nije siguran, obavezno me nazove i pita smije li pojesti to što želi. Supruga mi ponekad kaže da nije pedagoški što tako malo dijete opterećujem s puno informacija o njegovoj bolesti, ali želim da on što ranije bude što samostalniji.
Jer davanje inzulina je opasno”, priča Tomislav, a Grgur ponosno ističe: “Prvi put sam si sam dao inzulin kad sam imao tri godine!” ”Mi funkcioniramo na neviđeno. On me nazove, kaže: ‘Tata, želim pojesti nešto’, a ja već znam, po vlastitom iskustvu, koliko će grama šećera on tim obrokom unijeti”, kaže tata.
Grgur je svoj prvi Libre senzor za očitavanje šećera u krvi dobio dva tjedna nakon izlaska iz bolnice. Imao je tad 19 mjeseci. Za njega to nije bilo ništa strašno, za roditelje jest. No kad su vidjeli da dječak na senzor ne reagira kao na bockanje, shvatili su da im je to spas. I to za obojicu. No najbolje je tek uslijedilo.
Grgur je dobio inzulinsku pumpu, trenutačno najnapredniju tehnologiju za dijabetes. ”Grgur je bio treći u Hrvatskoj koji je dobio tu pumpu. To je prva pumpa bez katetera koja ide direktno u stomak. Ima jako mali spremnik inzulina pa je stoga više pedijatrijska pumpa.
Moramo je mijenjati svaka tri dana jer se inzulin grije od temperature tijela pa gubi učinkovitost nakon tri dana. Kad smo je dobili, preporodili smo se”, kaže Tomislav dodajući kako pumpu dobivaju preko HZZO-a od 1. siječnja ove godine, a do tada su je plaćali. Prvo ju je dobio Grgur, a onda i tata. ”Otkako ima pumpu, šećeri su mu vrhunski.
Na zadnjoj kontroli se pokazalo da je 82 posto bio u dozvoljenom rasponu. Pumpa je veliko olakšanje jer ima napredne značajke, generira njegove prehrambene navike i projicira nam odgovarajući broj obroka. Sad živimo sasvim normalno, kao svi ostali. Baš ništa si ne uskraćujemo. Nemamo prilagođeni način prehrane.
Ne koristimo zamjenske šećere”, kaže Tomislav. Doktori su mu rekli da nauči o šećeru što je moguće više, jer će si tako najbolje moći pomoći. I on je to učinio. Našao je dr. Ivana Andraševića, liječnika koji i sam boluje od dijabetesa i koji ga je u tri mjeseca naučio sve što treba znati. ”Naučio me kako sam mogu određivati doze.
To inače rade doktori, ali tko može svaki tjedan ići kod liječnika. Sad mogu pojesti veliku palačinku punjenu sa svime i reguliram si šećer da bude odličan. Naučio me je i kako to raditi djetetu jer kod djece ima puno raznih faktora koji utječu na kretanje šećera - hormon rasta, fizička aktivnost, prehrana, neće jesti ili previše jede...
Jako sam mu zahvalan na tome”, dodaje tata Tomislav. Grgur sam upali Libre čitač i očita si šećer. Prisloni ga sebi na senzor, pa onda tati, da provjeri koliko je tata danas “sladak”. Zna i da stalno kod sebe mora imati mobitel koji je bluetoothom i aplikacijom vezan za pumpu i senzor. Ta aplikacija upravlja pumpom. Nosi ga u torbici.
Alarm na mobitelu se uključi kad nastane problem s razinom šećera. Grgur zna prepoznati kad se mobitel odspoji od pumpe. Osjeti da mu nije dobro. ”Može otići najviše pet metara od mobitela. Malo mu je ta torbica teret, odnosno sputava ga, priječi ga u igranju, trčanju, ali ne možemo drugačije. Najviše mu pravi problem kad ide na treninge.
Onda mobitel ostavi kod trenera pa se nekad odspoji, ali se brzo opet spoji”, kaže Tomislav. Dječak kod sebe uvijek ima i glukagon u pumpici za nos. To nose svi dijabetičari u slučaju da padnu u komu. Ako mu tijekom dana padne šećer, za instant podizanje koriste Coca-colu.
”To nije pohvalno za uzimanje, ali kad smo analizirali sve preparate koji se za to prepisuju, cola najbrže podigne šećer. Ona digne šećer vrlo brzo, ali kako nema hranjivost, on brzo počne i padati.
Kad Grgur osjeti da mu nije dobro, popije 1 dcl cole, to je njegova mjera, i bude dobro”, kaže tata i dodaje kako je Grgur prošao sve godine vrtića s dijabetesom i nije se dogodila ni jedna situacija da mu je pozlilo. Sad u školi ima učiteljicu koja također ima dovoljno znanja o dijabetičarima.
Tomislav i Grgur sudjelovali su u snimanju glazbenog spota “Ti možeš biti sve”, koji je posvećen baš oboljelima od dijabetesa. ”Ja mogu biti sve pa sam trenutačno nogometaš, treniram nogoš, i planiram biti motorist”, veselo kaže Grgur. Obitelj Oršolić ima i drugoga sina, on ima 4,5 godina i, nasreću, nema dijabetes.